Udaja i ženidba djece – dobitak i gubitak

PIŠE: Milica Belada, dipl. psiholog, porodični psihoterapeut

roditeljirazgovarajuUdaja i ženidba su prirodni životni događaji, generalno se smatraju poželjnim i normalnim za određeni period u životu, kroz tradiciju i običaje su prepoznati kao važni. U našoj sredini postoje i mnoge stare izreke koje govore o važnosti ovog događaja („..na dan udaje/ženidbe ili sviće ili se smrkava“…), kako za mladi bračni par tako i za njihove primarne porodice.

Zbog tradicionalne uloge žene u crnogorskom društvu, udaja, iako je generalno srećan događaj, doživljava se kao „gubitak“ dok je ženidba – „dobitak“ .. prvo snahe, sa idejom o rođenju djece, produženju loze. Kroz analizu tradicionalne crnogorske svadbe, jasno se saznaje o očekivanjima od žene i muškarca, položaju i kompleksnosti odnosa koji se moraju uspostaviti. Složenost samih odnosa može se najbolje razumjeti kada ste u kontaktu sa ljudima iz zapadnoevropskih zemalja, ili zemalja u kojima ne postoje običaji vezani za ove životne događaje.

Sa psihološkog stanovišta ovo može biti jedna od najstresnijih normalnih životnih promjena u životu porodice. Sve dotadašnje promjene uglavnom su podrazumijevale isto porodično članstvo, bez obzira na to da li je svaki član bio fizički prisutan ili ne. Udaja/ženidba podrazumijeva uvođenje novih članova u porodični sistem, izdvajanje bračnog para kao nove, zasebne porodične organizacije, postavljanje novih granica prema tom bračnom paru. Za roditelja, ćerka je uvijek ćerka, ali je nakon udaje to ćerka koja živi sa nekom drugom osobom, nosi neko drugo prezime, uspostavlja odnose prema muževljevoj porodici kao i prema svojoj. Slična pravila se uspostavljaju i kada je ženidba u pitanju…sin nije više samo sin, već i muž svojoj supruzi – novom članu porodice, koji je zauzeo važno mjesto u njegovom životu. Porodice koje su fleksibilnije, koje imaju granice koje su propustljivije prema spoljašnjoj sredini lakše će prevazići sve ove promjene.

Kroz praksu porodične psihoterapije susrijeće se mnogo više problema u odnosu između majke i sina nakon ženidbe, nego u odnosu između majke i ćerke. Majke generalno imaju problem da, nakon sinovljeve ženidbe, postave nove granice u odnosu sa njim. Ako novi bračni par nije dovoljno jak da pokaže koje su granice adekvatne, doživljavaće stalno miješanje u njihove međusobne odnose, što može dovesti do problemskih situacija. Ako roditelji iz obije primarne porodice, nakon udaje/ženidbe, žele da pomognu treba ih naučiti kako to da učine. Za to je potrebno vrijeme ali i snaga mladog bračnog para.

Normalno je da svi članovi porodice trpe veliki stres kada se jedan član porodice ženi/udaje. Važno je da roditelji, vodeći se svojim iskustvom i teškoćama koje su oni imali u svom bračnom životu, ne prenose negativna očekivanja na svoju djecu. Čak i kada se stvari dobro odvijaju, roditelji imaju različita strahovanja vezana za bračni život djece. Ta strahovanja su dodatno pojačana time što više nemaju kontrolu nad životom svoje djece.

Roditeljima treba biti jasno da su svojoj djeci, do momenta udaje/ženidbe već dali jasna „uputstva“ o tome kako bračni život treba da izgleda. Međutim, to ne znači da će se djeca tako i ponašati u bračnom životu, to čak nije ni poželjno. Tradicija i prenošenje porodičnih vrijednosti o bračnom životu, bi trebalo da znače da će se od te tradicije uzeti ono što odgovara vremenu i prostoru u kom mladi bračni par živi, da će se veliki dio prenesenih vrijednosti adaptirati i da će mladi bračni par stvoriti neka svoja, nova pravila. Roditelji to treba da prihvate.

Kao i prilikom jačanja drugih porodičnih odnosa, potrebno je strpljenje, tolerancija i razumijevanje različitosti, naročito ako se brak sklapa između osoba koje potiču iz porodica sa različitim vrijednostima i različitim uslovima dotadašnjeg života. Iako je ovaj proces prepun izazova, daje mogućnost da se stvore novi obrasci ponašanja koji mogu značiti stvaranje osnova za uvođenje novih porodičnih vrijednosti.

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply