Nametanje pravila i ograničenja bez objašnjenja

PIŠE: Zoran Milivojević, psihoterapeut razgovorporodica

Tokom vaspitavanja djeteta, roditelj definiše neka djetetova ponašanja kao poželjna, a neka kao nepoželjna, zahtijevajući od djeteta da se ponaša u skladu sa tim.

Takve situacije su po pravilu konfliktne, jer dijete koje želi da se ponaša na svoj način, roditelj tjera da se ponaša „kako treba”. Međutim, ni kada dijete počne da se ponaša „kako treba” to još ne znači da je dato ponašanje prihvatilo i usvojilo.

Postoji čitav niz primjera u kojima se neko u djetinjstvu ponašao „kako treba”, da bi kada odraste potpuno odstupio od tog ponašanja i počeo da se ponaša na suprotan način. Na primjer, kćerka koja je kao dijete na mamino insistiranje uredno pospremala svoju sobu, kada je odrasla i odvojila se od roditelja, prestala je da uređuje svoj stan na zgražanje svoje majke.

Možemo da se zapitamo kako je došlo do toga da osoba odbaci ponašanje koje joj je u djetinjstvu „usađeno”. Ono joj nikada nije bilo usađeno, jer ga ona nikada nije prihvatila kao zaista smisleno i korisno. Ona u djetinjstvu nije uređivala prostor zato što je sama smatrala da tako treba, već samo zato da bi izbjegla konflikte sa majkom. Ona zato, iako je redovno pospremala sobu, nikada nije stekla naviku pospremanja. Slično je i sa onim što dijete ne smije da radi. Ako je prestalo da protestuje zbog nekog nametnutog ograničenja, ne znači da se u sebi pomirilo sa njime. Ono sebe intimno doživljava kao žrtvu nerazumnog roditeljskog zahtjeva i čeka da dovoljno poraste i ispuni uslov za izlazak iz „robije”.

Kod srednjovječnog muškarca, na primjer, koji je zavisan od gledanja televizije koju često besciljno gleda do dva sata posle ponoći iako rano ustaje, otkrivamo da je njegova „trauma iz djetinjstva” u tome što mu roditelji nijesu dozvoljavali da gleda TV poslije devet sati uveče. Od kada je odrastao on svoju „odraslost” i „slobodu” dokazuje samome sebi neograničenim gledanjem televizije.

Zbog svega toga je važno da tokom odgoja dijete razumije zašto roditelj insistira na određenom ponašanju. Da bi to postigao, roditelj mora da razgovara sa djetetom kako bi mu približio svoj način razmišljanja i svoje vrijednosti. Tako povećava vjerovatnoću da će dijete usvojiti dato ograničenje ili prinudu.

Kod kažnjavanja je isto tako: da bi kazna postigla svoju svrhu nije dovoljno kazniti dijete, već ono mora da shvati zbog čega je kažnjeno i da kaznu prihvati kao pravednu. Da bi roditelj to postigao treba da razgovara sa djetetom zašto ono ne smije da se ponaša na dati način, u čemu je štetnost tog ponašanja, kako treba umjesto toga i slično. Pravilo je jednostavno: djeca prihvataju i usvajaju samo ona ograničenja, prinude i kazne koje sama doživljavaju kao smislene i opravdane. Zadatak roditelja jeste da im pomognu u tome. Izvor: Politika

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply