Čovjek je, možda, jednostavan ako se posmatra kao prost dio sistema koji kruži u prirodi. Rađa se, raste, razvija, razmnožava i umire. Međutim, kod ljudi ne postoji samo potreba da imaju potomstvo, već i želja koja, kada je neispunjena, može postati tiha i neizreciva žudnja koja boji svaki trenutak života.

Možda bi stvari bile jednostavnije da su naši unutrašnji motivi uslovljeni samo nagonima, ali ne postoji jača želja od želje da nekome damo ljubav. Često ljudi ni ne umiju da objase zašto su poželjeli dijete. Kada malo bolje razmislimo, živimo u vremenima koja nisu ni malo popustljiva prema djeci. Tjeraju ih da brzo odrastaju, a nama dok ih podižemo iz korjena mijenjaju život na bezbroj načina. Pritisci i stres su ogromni, a teret odgovornosti često slomi i najjače među nama. Ipak, duboka i imanentna potreba da bezuslovno volimo nadjača sve druge razloge i mi na svijet donosimo malena stvorenja kojima se predajemo bez zadrške.

Ali šta se dešava kada ne možemo da se ostvarimo u ulozi roditelja ili kada to postane bolan i trnovit put pokušaja i razočarenja? Parovi danas imaju nekoliko opcija kada se odlučuju kako će nastaviti svoj put prema stvaranju porodice i mnogi se odlučuju za vantjelesnu oplodnju. Danas je to uobičajena procedura za koju dobijete detaljna tehnička objašnjenja ali često od očiju parova koji pokušavaju da dobiju dijete na ovaj način ostaje zaklonjen čitav svijet nesigurnosti i emotivnih lomova koji se deševaju tokom tog procesa. U svijetu je uobičajeno da se parovi obrate brojnim savjetovalištima koja im pružaju podršku..

Proces vantjelesne oplodnje je stresno iskustvo. Suočavanje sa dijagnozom steriliteta za većinu parova predstavlja veoma bolno iskustvo. Reakcije na ovo saznanje su individualne, variraju od očaja do shvatanja da je to problem sa kojim se mogu izboriti. Za ljude koji su odlučili da imaju dijete, činjenica da ni duže vremena posle prestanka korišćenja kontraceptivnih sredstava nije došlo do trudnoće, može da predstavlja veliki šok i iznenađenje. U prvom trenutku jedan broj parova zaista doživljava takvu situaciju kao krah svih nada i snova o porodičnom životu u budućnosti. Žene su u strahu da nikad neće moći da dožive iskustvo trudnoće, porođaja ili dojenja. Sa druge strane, prilika da se uključe u proces vantjelesne oplodnje često se prihvata sa osjećanjem olakšanja i doživljava kao nova šansa da se dođe do toliko željenog cilja – dobijanja djeteta i roditeljstva.

Ulazak u proces vantjelesne oplodnje je za većinu vrijeme velikih preispitivanja samih sebe i sopstvene prošlosti u potrazi za uzrocima steriliteta. Pokušavajući da dođu do odgovora da li su baš oni nekim svojim postupcima doprinijeli tome da im dobijanje djeteta ne ide tako lako kako su očekivali, osobe koje se suočavaju sa dijagnozom steriliteta i potrebom za vantjelesnom oplodnjom postaju sklone da sami sebe dožive kao krivca ili kao problem. Partner kod kojeg je ustanovljen sterilitet često je zabrinut zbog toga kako će se taj teži put dolaženja do bebe odraziti na partnerski odnos, a nerijetko se javlja i osjećanje krivice zbog utiska da i drugom partneru uskraćuje mogućnost za roditeljstvo.

Mnogi parovi doživljavaju suočavanje sa sterilitetom kao dovođenje u pitanje nekih svojih bazičnih uvjerenja o tome kako svet funkcioniše i počinju da se pitaju zašto se sve to dešava baš njima. Često se osjećaju prevareno, kao da im je učinjena nepravda, jer imaju osjećaj da svima oko njih lako polazi za rukom ono što njima nikako ne uspijeva – da dobiju dijete. Uznemiravaju ih neosjetljivi komentari članova porodice i dolaženje u kontakt sa onim što oličava plodnost – trudnicama, bebama u kolicima.

Anksioznost se obično intenzivira svakog mjeseca u vrijeme ovulacije, kada se pojavi nova mogućnost za začeće. Jedan broj parova saopštava da, istovremeno sa osjećajem nade da će dobiti bebu i da je svaki mjesec nova šansa, takođe osjećaju i strah zbog mogućeg ponovnog suočavanja sa novim gubitkom.

Nije rijetka pojava da, poslije jednog ili više neuspješnih pokušaja vantjelesne oplodnje, sopstveno tijelo počne da se doživljava kao neprijatelj, jer osobe koje prolaze kroz ovaj proces imaju osjećaj da ih je upravo tijelo izdalo u jednom osnovnom i prirodnom procesu. Osjećanje krivice se nekada generalizuje pa se osjećaju manje vrijedno i u drugim oblastima života u kojima su do tada bili uspješni – karijeri, socijalnim odnosima.

Iako je potreba za povlačenjem sasvim razumljiva, na taj način sebi uskraćuju i mogućnost dobijanja podrške iz okoline koja može biti i te kako dragocjena. Učestvovanje u procesu vantjelesne oplodnje može da izazove i probleme u partnerskim odnosima, jer se nesporazumi i nerazumijevanje među partnerima često javljaju kao posljedica različitih načina reagovanja karakterističnih za žene i muškarce.

Žene su sklonije tome da pokušavaju da izađu na kraj sa ovim problemom tako što spremnije izražavaju osjećanja, aktivnije traže podršku i posvećuju se medicinskim procedurama. Muškarci, sa druge strane, češće pokazuju tendenciju da sakrivaju kako se osjećaju u vezi sa sterilitetom, obično odbijaju da misle i razgovaraju o tome, zatrpavajući se poslom i drugim obavezama.

Savjetovanjem parovi dobijaju mogućnost da razumiju i prihvate da plodnost nije povezana sa tim koliko neko vrijedi kao osoba, da se ne odnose prema sebi kao prema problemu, već kao prema osobi koja ima problem. Pružanje psihološke podrške pojedincima je važno i zbog toga što se individualni stres često preliva na drugog partnera, što je dodatno opterećenje za njihov odnos. Psihološka podrška je usmjerena i ka izgradnji i ojačavanju sopstvenih kapciteta, ka sticanju vještina za izlaženje na kraj sa novim izazovima koje ovaj proces nosi. Podrška nekoga ko je stručan, neutralan, razumijevajući, neokrivljujući, predstavlja dodatnu mogućnost za psihološki bezbolniji put ka roditeljstvu.

Izvor: Sensa