Sindrom nemoćnog roditelja

PIŠE: Zoran Milivojević, psihoterapeut

vriskaIako je ljubav temeljno obilježje odnosa roditelja prema djetetu, naivno je očekivati da će ovaj odnos uvijek biti idiličan, pun razumijevanja, kreativnosti, igre i zadovoljstva. Razlog je ugrađeni, arhetipski sukob djetetovih i roditeljevih želja – primalni sukob djeteta i roditelja. To je sukob onoga što dijete želi da radi i onoga što roditelj želi da dijete radi. Ovaj sukob dvije volje posljedica je sudara bioloških nagona koji upravljaju djetetom i pravila ljudskog društva koje nameće roditelj.

Kako je cilj dobrog roditelja da pripremi dijete za samostalni život u ljudskom društvu, on mora da ga socijalizuje – da mu pomogne da usvoji osnovna društvena pravila. Socijalizacija počinje neizbježnim sukobima oko usvajanja porodičnih pravila.

Primalni konflikt nije spor dvije ravnopravne strane. Pretpostavka je da malo dijete mnogo toga ne zna i ne razumije, tako da njegove želje često vode ka nečemu što je štetno, opasno i neprimjereno. Pretpostavka je i da je roditelj odrasla osoba, koja zna i razumije, racionalno razmišlja, voli dijete i koja donosi odluke koje su najbolje za dijete. Iz toga slijedi da roditelj treba da upravlja djetetom, a ne da dijete upravlja roditeljem. Zato se u konfliktnim situacijama pojavljuje hijerarhija u odnosu roditelja i djeteta. Roditelj je taj koji povremeno, prema svojoj procjeni, zahtijeva od djeteta da svoju volju podredi roditeljskoj volji.

Roditeljska moć je sposobnost roditelja da utiče na dijete da se ponaša onako kako roditelj smatra da treba, bilo da ono odustane od nekih ponašanja koja su mu prijatna i zabavna, bilo da počne da radi nešto korisno što mu je neprijatno.

Roditelj za koga je tipično da dozvoljava da dijete upravlja njime, koji svoju volju podređuje djetetovoj, jeste „nemoćni roditelj”. Nemoćan je jer u konfliktnim situacijama popušta djetetu. Ili zato što se plaši da dijete više neće da ga voli ako on istraje u svom zahtjevu, ili iz straha da će istrajavanje da traumatizuje dijete koje bi moglo da pomisli da ga roditelj odbacuje. Umjesto da je kao roditelj siguran u pedagošku ispravnost svojih zahtjeva, muče ga osjećanja krivice, straha i sažaljenja. Kako dijete odrasta nemoćni roditelj počinje da shvata da postoji vaspitni problem koji raste zajedno sa djetetom i razvojem njegove ličnosti. Sve to dovodi do još većeg osjećanja krivice i stalnog pitanja: „Gdje sam pogriješio?”, „Gdje sam pogriješila?”

Da bi nemoćni roditelj ponovo stekao moć, treba da prestane da gleda u djetetova osjećanja i da počne da gleda u svoj cilj. Nekada mu je potreban razgovor sa stručnjakom da bi promijenio uvjerenja o vaspitanju zbog kojih popušta djetetu. Nekada je potrebna porodična terapija. A najvažnije je da mladi roditelji saznaju za negativne posljedice nemoći i popuštanja.

Izvor: Politika

 

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply