Izazovi samohranog roditeljstva

PIŠE: Milica Belada, dipl.psiholog, porodični psihoterapeut

Svakodnevno se susrijeću sa mnogo više problema u odnosu na roditeljski par. Vrlo često su suočeni sa predrasudama od strane onih koji ih ne razumiju, a koji se u stvari plaše različitosti. Navikli su na funkcionisanje sa ograničenim, najčešće vrlo skromnim finansijskim primanjima. Zbog toga su pravi uzori svojoj djeci, ljudi sa puno hrabrosti i požrtvovanja – samohrani roditelji.

Kako sama riječ kaže, samostalno sprovode sve ono što, po prirodi stvari, treba da sprovode dva roditelja. Stoga, samohrano roditeljstvo regrutuje sve snage jednog čovjeka i kada se uspješno realizuje donosi osjećaj uspješnosti i zadovoljstva koji se sa rijetko čim drugim može porediti.

Rijetko o samohranim roditeljima razmišljamo kao o ljudima koji su uspješno prevazišli gubitak bračnog druga, prošli kroz cjelokupan proces žalovanja i nastavili dalje. Rijetko o samohranim roditeljima razmišljamo kao o ljudima koji su sakupili snagu da odustanu od lošeg braka, da žele bolje i više i za sebe i za svoje dijete. Šta je sa situacijom kada je samohrano roditeljstvo prisutno zbog toga što je jedan od roditelja usled bolesti duže vrijeme odsutan? Kao što sve ove situacije pokazuju, samohrano roditeljstvo je nešto što može svakome da se desi, a onda nastaje ogromna promjena. U uslovima u kojima mi živimo primarna porodica tada može biti od velike pomoći. Može omogućiti ekonomsku podršku, psihološku pomoć i utjehu koja je vrlo često potrebna da bi se osoba adaptirala promjeni. Tada je potrebno uspostaviti i druge sisteme podrške, proširiti socijalnu mrežu – među prijateljima, u radnoj organizaciji, u različitim udruženjima, u nadležnim Institucijama, što vrlo često nije lako. Svima je teško da u situaciji koja je iznenadna, nova, nepoznata, vrlo emotivna, razmišljaju racionalno o onome što treba raditi. Pogotovo ako su prisutna djeca.

Zavisno od razloga zbog kojeg je nastalo samohrano roditeljstvo i uzrasta djeteta, različite će biti i reakcije. Stav djeteta prema nastalim promjenama značajno će zavisi od toga kako se roditelj ponaša. Djeca najviše uče po modelu, pa ako vide da novonastala situacija kod roditelja izaziva depresivno raspoloženje, osjećaj neuspjeha i nezadovoljstva i dijete će se tako osjećati. Naprotiv, ako postoji određeni stepen tugovanja ali i nada da će biti bolje, da se može uspjeti i napredovati dijete će svojim ponašanjem sigurno dati svoj doprinos poboljšanju situacije.

Samohranom roditelju nije lako da svom djetetu bude autoritet i uzor kada pola svog radnog dana provodi van kuće u cilju ostvarivanja ekonomskih primanja potrebnih za normalno funkcionisanje. Vrlo često je odnos između djeteta i samohranog roditelja mnogo snažniji i dublji u odnosu na situaciju kada su oba roditelja prisutna. Djeca samohranih roditelja su često samostalnija i nezavisnija u odnosu na svoje vršnjake koji imaju oba roditelja. Ali su i oni vrlo često izloženi predrasudama od strane vršnjaka. Objektivno gledano, to što neko dijete ima samo oca ili samo majku ne treba da govori o njegovim sposobnostima, po tome ne treba da se vrednuju djetetova postignuća, to ne treba da utiče na prihvatanje djeteta. Kao i za svaki drugi odnos mnogo je važnije to, da li dijete ima porodično vaspitanje, da li se ponaša moralno, pošteno, da li iskreno postupa u odnosu sa drugima.

Zbog svega toga vrlo je važno to šta mislite o samohranim roditeljima i šta ćete svojoj djeci reći o djeci samohranih roditelja. Samohrani roditelji su ljudi koji se uspješno bore sa velikim životnim poteškoćama, hrabri i organizovani ljudi, ljudi sa velikom snagom i požrtvovanjem. Stoga ih nemojte procjenjivati samo na osnovu toga što nemaju supružnika.

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply