Strah od djetetove samostalnosti

PIŠE: Milica Belada, dipl.psiholog, porodični psihoterapeut

djeca roditelji odnos„Mala đeca mala briga, velika đeca velika briga“, kaže stara izreka. Mnogi roditelji se, s vremena na vrijeme prisjete ove izreke, ali im je od puberta stalno na pameti. Vrlo često, tek kada djeca pokažu interesovanje sa druženje sa osobama van porodičnog sistema, najčešće sa vršnjacima, roditelji postanu svjesni da njihova djeca odrastaju, da imaju šira interesovanja za različite društvene događaje i osobe. Tek kroz srednju školu, fakultet, izbor  partnera, briga je sve više i sve su ozbiljnije. Valjda je to jedna od specifičnosti roditeljstva, nesebična briga za svoje dijete, bez obzira koliko godina da ima, spremnost da mu se pomogne, želja da bude srećno i zadovoljno.

Kada djeca pokažu inicijativu za proširenje svoje socijalne mreže, vršnjačko druženje bez prisustva roditelja, roditelji se najčešće uspaniče, osjećaju strah. Prva, automatska reakcija na strah za svoje dijete je zabrana, sa logikom da, ako se dijete ne izlaže potencijalno rizičnoj situaciji ništa loše mu se ne može desiti. Roditelji vrlo često nijesu svjesni svog bazičnog straha za sigurnost djeteta, i tu počinju prve nesuglasice. Djeca, naročito tinejdžeri, ne razumiju da je iza roditeljske zabrane strah, vide samo zabranu i nerazumijavanje. U stvari je najčešće riječ o sukobu dvije različite potrebe. Roditelj ima potrebu da zaštiti svoje dijete jer nije siguran da ono može samo da se snađe u realnoj životnoj situaciji, dok dijete ima potrebu da se osjeća odraslim, da pokaže i sebi i drugima da je samostalno i naravno da bude prihvaćeno od vršnjačke grupe. Uz više ili manje ljutnje, i zavisno od odnosa koji postoji između roditelja i djece, dolazi ili do kompromisa ili do plasiranja roditeljske moći, totalne zabrane.

Pošto se najčešće ovakva situacija sagledava na površinskom nivou teško dolazi do rješenja. Kada bi razgovor išao u pravcu: „Ja strahujem da li sam te dovoljno pripremio za sve što može da ti se desi kada nijesam u blizini, da li sam ti prenio porodične, moralne vrijednosti koje će te voditi i kada ja nijesam tu, i zbog toga mnogo brinem kada odeš sa drugarima na izlet“, djeca bi Vas mnogo bolje razumjela. Kada bi se dalje taj razgovor odvijao u pravcu koncipiranja konkretnih koraka, „mjera sigurnosti“ koje ćete preuzeti u cilju povećanja osjećaja sigurnosti u pozitivan ishod izleta (npr. roditelji će odvesti i dovesti djecu, komuniciraćete telefonom ako nešto zatreba, sa djecom će otići malo starija rođaka i sl.), otvorili biste još mnogo opcija koje bi sigurno dovele do srećnijeg ishoda. Na ovaj način odnos sa djetetom ćete produbiti, ojačaćete međusobno povjerenje, dati djetetu model za rješavanje problema. Svi dobijaju!

Kao roditelji, morate znati da ćete u jednom momentu prosto „morati da pustite“ dijete, nemoguće je da ga cijelog života štitite, nemoguće je da se vašem djetetu neće desiti neke loše stvari u životu, da neće biti povrijeđeno ili prevareno. Suočavanje sa svim tim realnim životnim problemima mu nećete olakšati ako ga prvih 20 godina života konstantno štitite od realnog života. Čak naprotiv, indirektno ćete mu poslati poruku da nije sposobno za samostalno snalaženje, tj. podrivate djetetovo samopouzdanje. Ovo naravno ne znači da dijete treba gurati u rizične situacije, prepustiti ga samom sebi, već u skladu sa razvojnim uzrastom, postepeno povećavati „stepen slobode“. Pomijeranje granica u ovom smislu se sprovodi kada postoji solidan odnos povjerenja između roditelja i djeteta, kada dijete vaše povjerenje ne zloupotrebljava. Važno je i da su djetetu jasne sankcije koje će uslijediti ako naruši povjerenje koje mu dajete ili ako postupa suprotno zajedničkom dogovoru.

Koje je pravo vrijeme da djeca počnu sa samostalnim izlascima? Potpuno je individualno i zavisi od svakog porodičnog sistema pojedinačno, kao i od ranije navedenih kriterijuma. Kakav je sistem vrijednosti u porodici, da li postoji povjerenje između roditelja i djece, kakvo je lično iskustvo roditelja iz njegovog djetinjstva, kakvo je dijete uopšte. Ono što je sigurno je, da će djeca vjerovatno pred kraj osnovne škole početi sa ovim zahtjevima. Na vama je da ih oblikujete i usmjerite, razgovorom, ne strogim zabranama, jer u jednom momentu u životu više nećete moći da kontrolišete svoje dijete. Da li želite da vam tada „vrati“ za sve neobjašnjene stroge zabrane ili da vam bude zahvalno što ste mu usadili vrijednosti koje će prenijeti sledećoj generaciji?

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply