Rastanak od mog anđela

BLOG PIŠE: Martina Vučković Bjeletić

andjeoKoliko god da mi je bolno i teško da podijelim sa vama moju tužnu priču, moram jer želim da što više žena zna šta može da im se desi i tako preduprijedi tu mogućnost. Kažu da treba da se uči na tuđim greškama, a da se najbolje pamte one koje sami osjetimo i doživimo. Ovo nije bila moja greška, već drugih, a ja sam je debelo i skupo platila – životom!

Moj suprug i ja smo duži period pokušavali da dobijemo bebu i nikako nam nije uspijevalo.Uradili smo sve moguće pretrage; uradili jako puno nalaza i analiza koje su pokazivale da smo oboje zdravi, ali nikako nam nije uspijevalo da ostanem u drugom stanju, a vrijeme je prolazilo.Odlučili smo se za vantjelesnu oplodnju i počeli sa prikupljanjem nalaza da bi ušli u program. O pripremama za vantjelesnu oplodnju neću govoriti, ali svaka žena koja se sprema za tako nešto treba da zna, da koliko god joj se to učini naporno ili teško, neka se samo sjeti zbog čega to radi i šta je rezultat, i sve teškoće nestaju.

Posle skoro godinu dana došao je i taj dan kad se krenulo u proces vantjelesne oplodnje.Pošto se drugog dana ciklusa rade određeni polni hormoni, na osnovu kojih se određuje terapija, doktorka kad je pogledala moje nalaze rekla mi je: „Ovo su prosute pare, neće ti uspjeti vantjelesna, ali ne možemo više da odlažemo zbog hormonske terapije koju primaš, tako da ovog mjeseca krećemo“. U trenucima kad žena treba da je potpuno rasterećena, kada joj trebaju lijepe riječi, njeni komentari su me potresli, ali sam joj rekla “Ja Vas ne slušam, jer znam da ću ostati trudna“, i nasmijala sam se. Tokom cijele pripreme za vantjelesnu, iako mi je jako teško padala hormonska terapija jer sam konstantno imala jake glavobolje i vrtjelo mi se u glavi, bila sam nasmijana i pozitivna, i nisam dozvoljavala da me neko ili nešto naljuti ili pokvari to raspoloženje. Znala sam da me čeka najljepši poklon na svijetu – beba.

Prošao je period u kojem sam primala 3 puta dnevno hormonske injekcije i došao je dan kada se ide na aspiraciju. Dok mi je anesteziolog davao anesteziju, rekla sam mu: “Vidimo se za 9 mjeseci na carskom rezu“, na šta se on nasmijao i rekao: “Naravno da hoćemo“. Kada su me probudli iz anestezije, rekli su mi da su izvukli svega dva folikula i da će mi u roku od dva dana javiti da li je uspješno prošla opladnja i kad treba da dođem da mi „vrate“ embrione. Ostale žene koje su bile samnom istog dana na aspiraciju imale su od 5 – 13 folikula, a ja samo dva. Rekla sam sebi da mi je dovoljan samo jedan dobar i nisam gubila nadu iako doktorka nije bila optimistična.

Nestrpljivo sam isčekivala poziv sa klinike i sledeći dan kad su mi javili da su obje jajne ćelije oplođene i da imam dva embriona, bila sam srećna jer je taj prvi korak uspio. Narednog dana su me odmah pozvali na vraćanje embriona i tada mi je doktorka rekla: “Strašno bih voljela da ostaneš trudna, ali iskreno, male su ti šanse i mislim da neće uspjeti“. Na to sam joj odgovorila: “Vjerujte mi doktorka, u zabludi ste. Ja sam došla danas po svoju djecu da ih vodim kući, a mi se vidimo na prvom ultrazvuku za mjesec dana“.

Rečeno nam je da 15 dana moram strogo mirovati, nakon čega treba da provjerim hormon Beta hcg u krvi, koji će pokazati da li sam u drugom stanju. Prebacili su mi krevet u dnevnu sobu odakle se nisam pomjerala cijelo vrijeme. Nekih 6 dana prije nego što sam trebala da uradim test trudnoće, dobila sam jake grčeve u stomaku, nisam znala šta se dešava ali mi se to nije nikako svidjelo. Prije početka procesa, kupila sam par kućnih testova za trudnoću, da provjerim sama prije nego što odem da izvadim krv. Od nervoze cijelo veče nisam spavala i nisam mogla da dočekam jutro da probam iskoristim jedan od testova.Test je bio negativan, a ja nisam mogla da se smirim od plača. Nakon toga, nazvala sam labaratoriju da ih pitam posle kolikog vremenskog perioda mogu da radim Beta hcg, s obzirom da je u pitanju vantjelesna oplodnja.Rekli su mi da je to period kad bi nalaz trebao da pokaže porast Bete hcg ako je oplodnja uspjela. I dalje plačući, otišla sam da izvadim krv, ali po rezultate nisam imala snage da pođem, već je to uradila sestra. Kada me smijući nazvala uz riječi: “Ludo, skratila si mi život za deset godina, trudna si“, mislim da me nije bilo srećnije na kugli zemaljskoj. Svi su se radovali, a suprugu kad sam javila počeo je da se smije, i sve što sam rekla posle onoga“trudna sam“ ništa nije čuo.

Ispuniće nam se najveća želja, postaćemo roditelji, dobićemo bebu!

Dani su odmicali, ja sam se jako lijepo osjećala, osim što sam imala nevjerovatan apetit. Pitala sam doktorku, da li je to normalno, pošto sam za tri mjeseca dobila već 15 kg. Rečeno mi je da je to normalno, jer sam prije trudnoće bila jako mršava i da treba da jedem što god poželim. Počeli su dlanovi da mi dobijaju jaku crvenu boju, i kad sam pitala da li je to normalno, rekli su mi da je to od hormona i da se ne nerviram. Od trećeg mjeseca krenule su jake mučnine i povraćanja do samog kraja. Svaki dan sam primala infuziju sa terapijom protiv povraćanja, i onda bi pravila pauzu par dana u nadi da će terapija djelovati  ali mučnine nisu prestajale i tada bi završavala u hitnoj. U momentima kad sam imala mučnine i povraćanja, dok ne primim terapiju, pritisak je znao da mi skoči. Govorili su mi da je to od uzbuđenja.

Trudničke nalaze sam vadila dva puta mjesečno zbog svog mira, i uvijek su bili uredni. Sve je bilo kako treba…tako je izgledalo dok je vrijeme prolazilo i polako se približavao 9. mjesec, mjesec kad treba da donesem na svijet nešto najljepše, nešto najvrjednije, najvoljenije, našu malu ćerkicu kojoj smo dali ime Una. Stari kažu da ne valja ništa da se kupuje dok se dijete ne rodi, ali ja nisam mogla da izdržim. Krajem 8. mjeseca počeli smo sa kupovinom za naše najmilije, ali smo sve odlagali van mjesta stanovanja, sa planom da suprug donese u stan kad izađemo iz porodilišta.Koliko smo se samo radovali tom trenutku! Voljela sam je svim srcem i ako je nisam još uvijek uzela u naručje, pomazila, pogladila, zagrlila, ali sam je osjećala…bila je moje sve.

Ušla sam u 9. mjesec 15. januara i sad smo bili rasterećeni, jer kažu da kad se iznese trudnoća do tada, nema više problema i straha. Na žalost to nije tako… Krajem januara, potpuno rasterećeni, pošli smo na redovnu kontrolu i da se dogovorimo za datum porođaja, pošto je planiran carski rez, a on se radi ranije nego što je predviđen prirodni porođaj.

Prije pregleda izmjerili su mi pritisak koji je bio visok, i objasnili su da je to zbog uzbuđenja. Legla sam na sto da me doktor pregleda ultrazvukom i tada se moj život promijenio… Na licu doktora primjetila sam da nešto nije kako treba i kad sam ga pitala o čemu se radi, rekao mi je:“Žao mi je, ali moram da vam saopštim da se ne čuju otkucaji srca bebe, Vaša ćerka je umrla“…I ja sam htjela da me više nema. Zašto to baš nama da se desi?! Htjela sam da zaspem i da se više nikad ne probudim, svijet mi se srušio. U dva minuta mi se život potpuno promijenio. Pluća mi se cijepaju od bola i tuge, a na sve to što se desilo, od stručnih lica dobijala sam odgovor“Dešava se“. Ne mogu i neću da prihvatim takav odgovor, posebno ne u 21. vijeku, kada je sve toliko napredovalo, gdje imamo razvijenu tehniku i tehnologiju.

Otišla sam na porođaj, a željela sam da i ja odem zajedno sa mojom Unom, jer ne znam hoću li ikad moći da se pomirim sa tim da je nema. Jedan moj prijatelj mi je rekao:“Znam da nikad nećeš zaboraviti, samo ćeš morati naučiti da živiš sa tim“…ali za sve to treba vrijeme…

Posle 25 sati porađanja, donijela sam na svijet mog anđela koji ne diše, čije srce ne kuca, i u tom momentu sam okrenula glavu da je ne vidim dok su mi suze same tekle niz lice, a srce mi se steglo kao da će da pukne. Mislila sam da neću da preživim tu bol…Nisam je ni zagrlila da se poslednji put pozdravim sa njom,da joj šapnem koliko je volim i da ću i ja jednog dana ipak biti sa njom…Svako veče mi se ta slika priviđa i vraćam se na taj težak momenat rastanka….

Od doktora sam čula da sumnja na TROMBOFILIJU po izgledu posteljice.To mi je bilo poznato, i sjetila sam se da sam prije trudnoće čula za taj nalaz ali mi je rečeno od doktora:“Ne treba to da vadiš, to nemaš sigurno“. Niko mi nije ništa rekao šta je to, niti šta to znači i kakav je to nalaz.

Kada sam izasla iz bolnice, raspitala sam se šta je to i gdje se radi. Trombofolija je poremećaj koji izaziva zgrušavanje krvi. Kod onih koji imaju trombofoliju, veoma lako se stvaraju krvni ugrušci zato što njihovo telo proizvodi:

– previše određenih proteina;

– premalo proteina koji učestvuju u zgrušavanju i samim tim ograničavaju formiranje ugrušaka.

Trombofilija može biti nasledna ili stečena bolest. Češća je nasledna od stečene. Ova bolest može biti veoma rizična u trudnoći! Najčešće se dešava da trudnice koje imaju ovu bolest gube plod u ranoj trudnoći (oko 3 mjeseca), zatim u 8-om mjesecu, a rjeđe ( što je bio moj slučaj) u 9-om mjesecu (kada se gubi dijete ili umire majka). Kod nas se ovaj nalaz ne radi u okviru redovnih kontrola prije začete trudnoće, i koliko sam ja informisana, doktori ga pomenu tek nakon što majka izgubi 4 trudnoće!!! Ovako nešto da još jednom proživim, za mene stvarno ne bi bilo života, a ne da kroz ove ili slične stvari moram da prođem 4 puta!

Nisam sigurna da li je moguće da se u nekoj privatnoj labaratoriji odradi ovaj nalaz, a ja sam svoj radila u Beogradu na Institutu za molekularnu genetiku i genetičko inženjerstvo, i pokazao je da sam pozitivna na jednu od 4 mutacije (postoje 4 mutacije trombofilije).Nalaz se čeka nekih mjesec dana. Kada se uspostavi dijagnoza, trudnoća može da se iznese bez problema uz kontrolu hematologa i sa svakodnevnim inekcijama koje vam on prepisuje.

 

Ako planirate trudnoću, prirodnu ili vantjelesnu, obavezno prije toga uradite sva ta ispitivanja jer te injekcije morate početi uzimati prije (ako je u pitanju vještačka oplodnja) ili nakon 10 – 15 dana od pucanja folikula (ako vam Beta hcg bude pozitivan u slučaju prirodne oplodnje). U zavisnosti od tipa, odnosno mutacije trombofilije, hematolog prepisuje terapiju, jer nije ista za sve.

Na žalost, zbog toga što sam doživjela jedno teško i bolno iskustvo, kao i zbog nepovjerenja u naše ljekare, morala sam da se informišem sa strane i da vidim šta sve treba da uradim da opet ne bih bila pokusno zamorče, a vi koji ovo čitate ste na vrijeme da ovako nešto ne proživite nego da uživate u majčinstvu…A i ja ću u istom uživati sigurno sa vama jednog dana…

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

  1. nadjica

    Draga Martina,
    Desilo mi se isto sto i tebi i sve sto si napisala je jako, jako poznato. Jedino sto ja nisam zacela putem vantjelesne oplodnje. Ja sam svog djecaka izgubila u 8. mjesecu, a zasto, jos uvijek ne znam. Jos uvijek cekam rezultate obdukcije koji su, izgleda, zaboravili put do mene…Svi su toliko skrti na rijecima, kao da im nije vazno (vjerovatno i nije), i njihovo “desava se” je, malo je reci, odvratno! Izabrani ginekolog, koji mi je vodio trudnocu, napomenuo je taj problem sa cirkulacijom u trudnoci, ali oni ta ispitivanja ne rade dok zena ne izgubi dijete cetiri puta, i to zbog prokletih para, jer je skupo. A koliko košta zivot mog, tvog djeteta? Nisam sigurna, ali mislim da ce ispitivanja pokazati i za mene slican rezultat, sto i nije strasno, ako uz sebe imas ljekare kojima vjerujes. Ja im, na zalost, vise ne vjerujem, jer mi tokom osam mjeseci trudnoce, iako sam imala visok pritisak na kraju prosle, ni jednom nisu izmjerili protoke kroz posteljicu, sto je u ovakvim slucajevima, jako bitno. Sjecam se dana kada mi je doktorka rekla tu tuznu recenicu, koja mi je zamutila svijest i koja me je presjekla, i sve vise u glavi vrtim taj ton, tu bezosjecajnost. Ne treba se time opterecivati, reci ce neko, ali kada dozivite takav sok, to je tako vazno, da vam neko samo jednu lijepu rijec kaze, da vas utjesi, jer trenutno kraj sebe nemate nikog svog. Bar u toj njihovoj uzasnoj ordinaciji. Ali, dobro, lijepo je tvoj prijatelj rekao, vrijeme prolazi, zivot se nastavlja, ali ono sto ne prolazi i nece proci je sjecanje na malene nozice koje lupaju o moj stomak, srecne sto ce uskoro u novi zivot. Zivot koji se zavrsio i prije nego sto je poceo. 🙁

  2. martina

    Draga Nadja,
    To sto nam se desilo, ne moze se opisati, jer za tako nesto nisu rijeci izmisljene…moj ti je savjet da uradis odmah testiranje, da ne cekas nalaz obdukcije, koji moze da potrajes.Ako zelis, ja cu ti ostaviti br. telefona instituta u BG da se dogovoris sa njima, jer bi to trebala da uradis zbog buducih trudnoca.

  3. monta

    Zao mi je sto ste prosle kroz nesto, kroz sta nijedan roditelj nikad ne bi trebao da prodje.
    Analize na trombofiliju se mogu uraditi preko laboratorije Bona Lab Prima, koja ih salje na obradu u neki od instituta u Beogradu. Mislim da su i u KBC-u poceli da rade iste analize ali nisam potpuno sigurna, znam da su trebali.
    Savjetujem svim zenama, koje imaju problema sa ostajanjem u drugo stanje, ili koje imaju spontane pobacaje, da urade analize na trombofiliju. Misljenja sam, da ih treba uvrstiti u obavezne, pri pripremi za postupak vantjelesne oplodnje. Doktori nas nerado salju da uradimo te nalaze, zasto ne znam, znam samo da je trombofilija vrlo cest problem.
    I ne postoji „idiopatska neplodnost”, postoji samo neplodnost kojoj se ne zna uzrok, a uzrok je cesto trombofilija.
    Nadam se da ce sto vise zena procitati ovo, i da ce provjeriti da li imaju neku od mogucih trombofilija.
    Postoje blazi i tezi oblici trombofilije, zavisno koja je mutacija u pitanju. Za neke je potrebna samo terapija aspirinom, uz unos vitamina B6, B12 i B9, a za neke je potrebno uzimati heparinsku terapiju.

  4. maaki

    Nazalost, i ja sam iskusila to. I tacno je, i jedan put je previse, a ne cetiri.
    Nakon 3 godine pokusavanja, zatrudnila sam prirodnim putem. I sve je bilo u redu, a na kraju nista. Evo proslo je skoro 2 godine otkako sam ja izgubila mog malog djecaka. Samo malo drugacije. Meni je u 34.nedelji pukao vodenjak, kako kazu iz cista mira, i sa minimalnom vjerovatnocom. Nisam se puno ni ugojila, pritisak normalan, grlic materice skoro zatvoren. planiran carski rez zbog karlicnog polozaje bebe, i nakon dugog cekanja (ne znam zasto) beba jedva ziva prebacena na neonatologiju. Respiratorni problemi, i nakon manje od 24h najgora vijest. A nisam ga ni vidjela. I dan danas sanjam mog malog andjela.
    A draga Nadja, i nama je bila preporucena obdukcija. I moras biti jako uporna. Ja stvarno nisam isla na patologiju, muz mi nije dao, on je to preuzeo na sebe, kao jaci je, ali znam da ni njemu nije bilo nista lakse nego meni. Svakih 7-10 dana isto: interesujte se opet za 7-10 dana. Zvali preko ovoga i onoga, da bismo na kraju dobili informaciju: Znate, mi imamo jako puno posla, a za novorodjencad se uglavnom roditeli i ne interesuju. E da sam tada bila tu… Uh… Uglavnom, uz stalni napor do nalaza smo dosli tek negdje u decembru (a upuceno na obdukciju 21.8.). Vjerujem da meni nije bilo veze sa trombofilijom, bar je niko nije pominjao, jer su i nalazi obdukcije bili dobri (ako uopste ima smisla da se koristi taj termin). I sturo objasnjenje “desava se”.

  5. mamagaga

    nadjice i ostale koje ovo citaju mislim da se sada i u KBC-u vrlo brzo i pouzdano mogu odraditi navedene analize vezane za trombofiliju jer je moja drugarica odradila iste prosle godine naravno uradjeni nakon njenog insisitranja i moljakanja.
    Iskreno mi je zao zbog svega sto ste prosle i propatile.

  6. milena29

    Martina,
    dusa me boli dok citam ovaj tekst!! Zao mi je sto ti se to desilo kao i ostalim zenama!!
    Budi uporna, sigurna sam da ces se ostvariti kao roditelj!!
    Iz iskustva mojih poznanica i prijateljica, svima koji imaju mogucnost, preporucujem kliniku u Pragu. Ako te bude interesovalo, mogu nabaviti broj dr.koja je inace Crnogorka.

    Budi jaka i svim srcem ti zelim da jednog dana postanes roditelj!

  7. nadjica

    Drage Martina, milena29, mamagaga, maaki, monta,
    Ja sam konacno dobila rezultate obdukcije, nakon 10 mjeseci 🙁 Martina, ponudila si mi ranije broj instituta u BG. Moram da se raspitam malo detaljnije o ovdasnjem nacinu ispitivanja, da vidim to u KBC, pa ako ne ide, dobro bi mi dosao taj kontakt. Kad vidis poruku,ukucaj ga, nadam se da ti nece biti tesko. Hvala od srca.

  8. Podgoricanka

    39 nedjelja mi je bila i rodila sam mrtvo dijete. Kasnije sam isla kod hematologa Anke Popovic, ona mi je davala sve upute i ustanovljeno da sam nosilac FV Leiden mutacije. sve se desilo prije 2 god i 3 mjeseca, kao drugo moje nesudjeno dijete iz uredne trudnoce…sad sam uspavala mog jednogodisnjaka…zato ne gubite nadu…ljubim vas…

  9. Draga Martina,citajuci tvoj blog nisam mogla a da suzu ne pustim..Strasno je to sto se desava kod nas..Znam kroz sta si prosla,jer sam i ja dozivjela i prezivjela nesto slicno i neznam ni sama kako al uspjela da opet stanem na noge.U mom slucaju su postojale KATASTROFALNE GRASKE LJEKARA..Da su samo na vrijeme uradili carski danas bi moj sin bio ziv,i danas bih ga pratila do skole..Jedino sto mi je zao je sto nisam tuzila bolnicu,ljekare..mislila sam necu moci dalje..i kajem se,jer da sam to na vrijeme uradila sprijecila bih da se to nikom vise ne dogodi…Toliko gresaka..toliko propusta…48sati zivota…a onda rijeci zao nam je nije prezivio…Moja trudnoca je bila uredna,sve ok,do porodjaja..a onda pakao…Porodjaj nekoliko sati,a onda kada su shvatili u toku porodjaja da beba krene pa se vrati hitno u salu na carski bebi 4puta vrpca oko vrata,peti put oko ramena..Rade reanimaciju bebi, ozivljavaju je i mojima jave da je bio tezak porodjaj i da je sad sve ok…Zamislite,koja ironija…Pocinje slavlje..prvo musko u porodici mog muza..i nakon 2 sata primjecuju da beba JECI to im izaziva paniku,zovu dj.pedijatra,njega nema ceka se pola sata,i hitno za pg…Doktorka Rada Rudanovic ga prima u katastrofalnom stanju,..svi u soku, pomoc sa svake strane,,ali kasno..Moje cedo umire…booool….tuuugaaa… Praznina….Porodjaj se desio u Kotoru..Sada imam dvoje djece,sina i cerku,moj zivot i ponos! Glavu gore,moras biti jaka..Bol nikada nece nestati….MI TO ZNAMO…

Leave a Reply