Razum i lična vrijednost

PIŠE: Sanja Obradović, dipl. psiholog, REBT psihoterapeut

neboTokom života ne možemo, a da ne primijetimo i svakodnevno ocjenjujemo kako tuđu tako i svoju vrijednost. Ljudi pokazuju sklonost da sebe definišu kao „dobre“ ili „vrijedne“ uglavnom u odnosu na to kako pretpostave da ih drugi ljudi vrjednuju.

Ideje i osjećanja samo-vrjednovanja su u velikoj mjeri definicionalne i nisu empirijski potvrdljive ili opovrgljive. Mi zaista biramo da li ćemo prihvatiti ili ocrniti sami sebe, pošto ne možemo baš tačno da izmjerimo naša djela i postupke kao “dobre” ili “loše”, kada nasuprot tome postavimo cilj da ih ipak mjerimo, pogrešno pretpostavljamo da onda možemo da mjerimo i “sebe” ili svoje “biće”. Mi takođe miješamo našu samo-procjenu sa našom srećom. Međutim, iako srećniji ljudi mogu voditi bolji život nego manje srećni ljudi, to ne znači da su oni bolje osobe.

Sama vrijednost ljudi ne može stvarno da bude izmjerena jer njihovo biće uključuje njihovo postajanje. Oni su proces sa stalno promjenljivom sadašnjošću i budućnošću. Prema tome, kako ih ikada možemo procijeniti, kada su stalno živi i promjenljivi?

Nema objektivnog načina određivanja naše lične ili intrinsične vrijednosti, ali možemo sasvim sigurno da procijenimo svoje postojanje, životnost ili moguću budućnost, i da kažemo da smo “dobri” ili “vrijedni” kada smo živi i kad imamo mogućnost i potencijal da ostanemo živi i budemo razumno srećni. Ovo je definicioni, ali još uvek praktičan način da izmjerimo našu “vrijednost”.

Ljudima se može pokazati da su oni vrijedni i samo po definiciji – zato što misle da jesu. Prema tome, bolje im je da odaberu da definišu sebe kao vrijedne jer će ih to odvesti do mnogo boljih emocionalnih i bihjevioralnih rezultata. Mjereći svoja djela i postupke, ali ne mjereći svoj “self” ili “biće” time koliko se nešto dobro radi ili koliko se priznanja dobija od drugih, ljudi mogu bezuslovno da prihvate sebe ili da postignu bezuslovno pozitivnim odnosom.

Bilo bi bolje da se djeca u školama uče, od ranog detinjstva, ideji kako je ljudima potrebno pomoći da postignu bezuslovno samo-prihvatanje i da misle da su okej i da su dobri samo zato što postoje.

Vrijednost ljudskih bića može najbolje da se definiše u odnosu na njihovu egzistenciju, njihovu životnost, njihovu mogućnost ili potencijal za sreću. Ovaj koncept nazivamo rješenjem problema samo-prihvatanja. Istina je da ukoliko definišete sebe na ovaj način i vjerujete: “Ja sam dobra osoba zato što postojim, zato što sam živ, zato što mogu da pronađem nešto uživanja u životu i zato što sam odabrao da definišem sebe kao ‘dobrog’, a ne kao ‘lošeg’” Vi ćete biti sasvim bezbedni jer ćete biti “loši” ili “bezvrjedni” samo ako ne uspijete da pronađete uživanje u životu – ili kad ste mrtvi! Dakle, izbor da na ovaj način potpuno prihvatite sebe biće djelotvoran – visoko je praktičan.

Da li ljudi uopšte imaju velikih teškoća da ne procenjuju ili da ne evaluiraju svoj self, svoju ličnost? Zaista imaju. Izgleda da je ljudska osobina da se nečiji self procjenjuje kao “dobar”, a nečije biće kao “loše”, u zavisnosti od uspjeha ili neuspjeha nečije aktivnosti. Dakle, vrlo je teško da se evaluira samo ono što se čini, a ne i ono što jesi. Uz mnogo rada i vežbanja – i mnogo ispravnog mišljenja – često ćete (ne uvijek) uspjeti. Pokušajte pa vidite.

Pretpostavke o nečijoj suštinskoj bezvrijednosti ne mogu biti potvrđene niti opovrgnute. One nemaju faktičko značenje, ali mogu imati ubitačne rezultate. One predstavljaju definicionalne postulate koji će najvjerovatnije voditi u više štete, a manje koristi. Čini se da je najbolji dio i hrabrosti i mudrosti da se uzdržimo od stvaranja tako neopovrgljivih pretpostavki.

 

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply