PIŠE: Vlado Perović
Mučnine. San svakog muškarca. Pogotovo u noćima Lige Šampiona. Ona nikako da shvati da je poluvrijeme stvoreno za odmor od gledanja u televizor, šetnje do kupatila i obavljanja svih neophodnih radnji za nesmetan nastavak gledanja utakmice.
Te mučnine, to je ozbiljan problem, evo pitajte bilo koga. Dođu potpuno neočekivano, iznenade vas kao putare snijeg u januaru. Ko bi mogao da pomisli da su sastavni dio svake trudnoće, vječiti simbol i dovoljan dokazni materijal da se vaše stanje mijenja u ono drugo. A niko ne pita nas, bolje polovine, u koje stanje mi prelazimo. U pokretninu, odmah da vam odgovorim. Morate biti mobilni i spremni za akciju u svakom trenutku. Hitnu akciju.
U prvom trenutku ste sasvim strpljivi i od pomoći, vaša hladna ruka na njenom čelu iskreno pomaže, dok se ona od savršene žene pretvara u blijedu fleku, pritom pokušavajući da sastavi dvije smislene riječi u proširenoj rečenici. Ne mogu. Više. Idemo. Zovi taksi. Idealni scenario vodi vas u prostoriju punu žena sa stomacima do zuba, koje već iskusno i sažaljivo, sa vrata, kao Šerlok Holms analiziraju svaki pokret tandema ”Šta ću ja ovdje – Kuku, koliki red”. Zahvaljujući ne maloj razlici u godinama, vjerujem da je njihova posvećenost prikazanom dokaznom materijalu teško mogla da ih dovede do tačnog odgovora, pa smo dobili i previše čudnih pogleda i manjak razumijevanja. Manjak razumijevanja je kategorija koja u našem slučaju ne gubi na aktuelnosti. To be continued…
Hypermesis gravidarum je grdna rabota. Kažu, ne bježi ni od kraljevskih familija, pa Vilijam vrlo često zaskoči Kejt iznad lavaboa, a hladna ruka puna plave krvi vjerovatno je melem za vrelo čelo koje se razdvaja od ostatka tijela. Pitam se kako li kod njih funkcioniše patronaža? Šalju li ih sa Starog na Konik, sleduju li i njima flaše i čekaju li sestricu milog lika i odlučne ruke ili imaju nekog dvorskog stručnjaka za sve? I svašta.
Moram da priznam da nijesam ni tada bio savršen. Moja uloga se sastojala od toga da dočekam dragog gosta, ukažem joj na problem, a nakon uboda i postavljanja scenografije bježao sam sa mjesta zločina. Nina je u tim trenucima bila kao omiljeni pacijent Dr. House-a, ostavljena na milost i nemilost. Svi lažu, foliraju se, kaže moj omiljeni doktor. Moj zadatak bio je da sa posla obavjestim da je infuzija vjerovatno istekla i da bi bilo poželjno da izvadi iglu iz ruke. I tako tri jutra zaredom. Draga sestrica, u svojim najboljim pedesetim, za to vrijeme, šmeknula je svaki kvadrat našeg iznajmljenog životnog prostora, nije odbijala sok, ni ‘ladnu vodu, a poput istražnog sudije sa uperenom lampom u oči ispitala nas je sve što je interesovalo. A nije da smo dosadni i da nije imala šta da nas pita. Vjerujem da ste to lako shvatili.
Znate, to nekako sve prođe, taman kad se naviknete, nekako samo nestane, pa vam poslije žao što vaš životni partner nema i dalje taj problem, koji mu se čini većim od vas samih. To je trenutak kada imate opravdanost postojanja, jer se njoj priviđa da bez vas ne može ni trena. Mučnine ustvari spajaju, onog momenta kada vam prateći miomirisi i veseli kupatilski akvareli postanu lako svarljivi, znajte, iskreno je volite.
