PIŠE: Vlado Perović

Ja sam Vlado Perović, rođen sam u Nikšiću 31. 1. 1977. u siromašnoj porodici prosvetnih radnika. Imao sam bezbrižno djetinjstvo, propustio sam ekskurziju zbog rata, bio sam u redu sa bonovima za mlijeko i brašno, studirao sam neuspješno. Nakon 7 godina rada u kladionicama, odlučio sam da pokušam da se bavim novinarstvom. Sportski sam novinar od 2006. u ovom trenutku urednik programa TV 777.

Da, ja sam tata. To mi je najbitnija funkcija u životu. Onog dana kada mi je gospođa elegantno predstavila dodatnu crtu na testu za trudnoću, shvatio sam da je život mnogo ljepši nego što sam ga ja doživljavao. Kako se ta crta pretvorila u 13-to mjesečno dijete, sa integritetom, karakterom, samopouzdanjem lava tokom lova, nemam pojma, ali valjda je to draž čitave priče.

Iva je plod ljubavi, koja je godinama nevješto prelazila moj prag, valjda se ta emocija plašila da li ću je dočekati na volej. Mene je teško pratiti i razumjeti. Nina je to znala. Mi nijesmo običan bračni par. Upoznali smo se preko društvene mreže. Zavoljeli prije nego se i vidjeli uživo. Ja sam stariji 13 godina, naši temperamenti su različiti kao urbano i ruralno, a slobodno meni pripišite da sam ovo drugo. Samo sam pokušao da nađem pravu metaforu. Ona je iz druge države, od koje sam bježao na referendumu. Ona priča drugačije. Mleko, belo, lepo. Mi smo dva kraja svijeta, a naše dijete je sve ono što smo mi. Toliko pluseva i minuseva koji vas svaki dan tjeraju na osmjeh. I plač. Jer gledate u sebe. Tu se sa nekim indigom radilo.

Ja otac. Ne, to je nemoguće. Moj najveći strah godinama je bio da sam sterilan i da neću imati djecu. Ta vrsta straha ne znam otkud je došla, valjda sam gledao previše filmova. Isto tako sam gledao dugo brak mojih roditelja, tražio sam slično i idealno. Kad oni mogu da se drže za ruke tokom šetnje poslije 30 godina, iako su stvorili dva ”magarca”, pa želim to i ja. Dva ”magarenceta”.