Piše: Enesa Mahmić
“Recite djeci da je zemlja s nama u rodu. Učite svoju djecu, kao što i mi učimo svoju, da je zemlja naša majka. Što god snađe zemlju snaći će i sinove zemlje. Ako čovjek pljuje na tlo, pljuje na sebe samoga. To mi znamo . Zemlja ne pripada čovjeku, čovjek pripada zemlji. To mi znamo. Sve stvari povezane su kao krv koja ujedinjuje porodicu. Sve stvari su povezane. Što god snađe zemlju, snaći će i sinove zemlje. Čovjek ne tka tkivo života: on je samo struk u tome. Što god čini tkanju, čini i sebi samome.” Poglavica Seattle
U posljednjih stotinjak godina zbog ljudskog nemara i prevelike upotrebe tehnologe koja zagađuje okolinu osjećamo posljedice u svakodnevnom životu: manjak zelenih površina, zagađeni vazduh, pojava klizišta, kisjele kiše koje uništavaju floru i faunu i dr. Zbog isijavanja stakleničkih plinova koji se svakodnevno emituju u atmosferu, efekt staklenika dosegao je takvu koncentraciju da se počinjemo pitati je li kasno da spasimo prirodu?! I da li išta možemo učeniti?! Na nemar čovjeka prema prirodi i posljedice koje nas čekaju, upozorio je još davne 1864. godine Veliki indijanski poglavica Seattle uputivši poruku američkom predsjedniku Georgeu Washingtonu kada je ovaj poželio kupiti njegovu zemlju (današnja država Washington). Seattle je prije 150 godina prepoznao problem i govorio o onome o čemu govore savremeni pedagozi: Odnos djece prema životnoj sredini se gradi još u najranijem uzrastu, a presudnu ulogu u tome ima porodica .
Učite djecu da vole prirodu
Djeca u ranoj dobi imaju potrebu da istražuju predmete i pojave oko sebe tako što dodiruju, prevrću, okreću, sklapaju, rasklapaju i dovode u razne odnose sve ono što vide i čime mogu manipulisati. Ta interakcija sa stvarima iz neposrednog okruženja, kao i rješavanje problema kroz sopstveno djelovanje su prirodni načini preko kojih koji djeca spoznaju spoljašni svijet. U tom perodu djetetu je svijet prirode zaista čudesan. Zato bi taj period roditelji trebali iskoristiti učeći djecu da vole prirodu.
Posmatrajte sa djecom promjene na biljkama, gledajte kako pada kiša ili snijeg, pratite promjene u prirodi, posmatrajte kamenčiće, pravite papirne brodove, ekspetimentišite sa vodom. Pokažite zanimanje i uzbuđenje kada uočavate ove pojave pa će i dijete biti zainteresovano. I zapamtite – nemojte davati odgovore djeci! Vaš zadatak u procesu razvoja nije da „pokažete šta vi znate”, nego da vodite dijete kroz proces spoznaje, naučite ga da postavlja dobra pitanja i traga za odgovorom. Pitajte dijete šta ono misli da će se dogoditi, kako to možete istražiti i provjeriti? Te male aktivnosti imaće dvostruki uticaj: dijete će doživljavati intenzivnije prirodu, a istovremeno će razvijati matematičko-logičku inteligenciju. Nauka je stalno traganje i propitivanje, postavljanje hipoteza, eksperimentisanje i posmatranje. Malo dijete ne treba da uči o naučnim postulatima već da stekne sposobnost naučnog mišljenja, sačuva radoznalost i promišlja o stvarima oko sebe.
Pokažite djeci sopstvenim primjerom
Nije dovoljno da roditelj samo kaže djetetu da treba čuvati životnu sredinu, mnogo je važnije da mu to praktično pokaže svojim ponašanjem. Često se dešava da roditelji zbog nemara, prezauzetosti, ili nečeg drugog zaboravljaju pravila kojima su učili svoju djecu pa npr. bacaju otpatke na ulice i zelene površine. A onda djeca, slijedeći takav model ponašanja, počnu i sama da uništavaju životnu sredinu. Roditelji trebaju znati da se djeca ponašaju onako kako smo im pokazali i da od nas zavisi da li će i kakve navike da usvoje. Navike koje se stiču u ranom životnom dobu uglavnom ostaju za cijeli život.
Učite djecu da upotrebljavaju ekološki prihvatljive materijale
Zagađenje uzrokovano plastičnim kesama jedan je od najvećih ekoloških problema u svijetu. Ultra tanke plastične kese, tzv. tregeruše, koje se masovno koriste u marketima i na pijacama, predstavljaju najveću opasnost jer su teško razgradive. Za razlaganje jedne plastične kese potrebno je oko 400 godina. Budući da je proizvodnja nove kese jeftinija od recikliranja stare, samo se 1% plastičnih kesa reciklira ostale završe u prirodi. Posmatrano sa energetske strane, za dobijanje jedne plastične kese utroši se oko 500kJ prirodnog gasa, 120kJ nafte i 80kJ uglja.
Pored toga, zagađenje vazduha uzrokovano emisijom toksičnih gasova i CO2 tokom proizvodnog procesa takođe značajno opterećuju životnu sredinu. Proizvodnjom jedne plastične kese, u atmosferu se ispusti 0,5kg zagađujućih materija koje imaju direktan uticaj na pojavu kiselih kiša i smoga, odnosno produkuje se 0,1kg otpadnih voda, čijim se ispuštanjem u vodene tokove narušavaju prirodna svojstva vodenih ekosistema. Svaki pojedinac može doprinijeti smanjivanju zagađenja životne sredine plastičnim kesaam, tako što će upotrebljavati papirne. Ili još bolje platnene vreće. Učite svoju djecu o prednosti ekološki prihvatljivih materijala.
Zasadite sa svojim djetetom jedno drvo
Širom svijeta postoje pokreti koji naglašavaju važnost sadnje drveća i pošumljavanja zemlje. Budite i vi dio toga: Zasadite drvo zajedno sa djetetom (najbolje neku voćku). Dajte mu ime, posmatrajte ga i pratite razvoj. Recite djetetu da je to njegovo drvo i da se mora brinuti o njemu, a da će mu ono kasnije uzvratiti plodovima. Pokušavajte kroz priče, pjesmice, slikovnice i bojanke što više približiti djeci biljni i životinjski svijet, kao i prirodne pojave. Pored ekološkog osvještavanja vašeg djeteta za nekoliko godina imaćete i ukusno voće, ekološki uzgojeno. Imamo toliko mjesta, toliko zasadivih površina, pa zar onda trebamo jesti voće tretirano pesticidima koje se uvozi iz drugih zemalja?
Autorka je iz Bosne i Hercegovine, a portalu Roditelji je dostavila ovaj tekst koji je, kako je navela, pisala u slopu studentskom projekta o zaštiti okoline.
