Parovi iz regiona najčešće usvajaju djecu iz Crne Gore

dom u bijeloZa usvajanje napuštene djece iz Crne Gore, mnogo su zainteresovanije porodice iz zemalja regiona, nego ovdašnji parovi koji ne mogu da imaju potomstvo.

Tokom prošle godine od oko 20 parova koji su se prijavili za usvajanje, svega šest je bilo je iz Crne Gore. Od sedmoro djece, koliko je prošle godine usvojeno iz Doma za nezbrinutu djecu “Mladost” iz Bijele, dvoje je porodicu pronašlo u Srbiji, objaviio je dnevnik Vijesti.

Dugogodišnje pozitvno iskustvo sa bračnim parovima iz Srbije ima i direktor Doma u Bijeloj Borislav Đukanović, koji je kazao da od oko 250 usvojene djece iz te ustanove u proteklih 15 godina, barem polovina je dom pronašla u susjednoj Srbiji. Dom u Bijeloj drugi je dom za 160 djece. U toku 2009. 2010. i 2011. godine iz doma je usvojeno 18 djece.

“To su većinom tolerantni ljudi koji nemaju zahtjeve i ne prave razliku među djecom. U proteklih 10 godina ne pamtim nijedno loše iskustvo djece koja su dospjela u te porodice. Prvih godina nakon usvajanja nas i posjećuju, a redovno se interesuju parovi čiji su prijatelji već usvojili dijete”, naveo je Đukanović.

Samostalni savjetnik u Ministarstvu rada i socijalnog staranja Svetlana Sovilj kazala je da djecu iz Crne Gore usvajaju inostrani parovi, samo i isključivo ukoliko za njih nije moguće pronaći usvojitelje u državi.

“Na evidenciji Centra za socijalno staranje, koji objedinjuje podatke za cijelu državu, trenutno se nalazi oko 20 potencijalnih usvojiteljskih parova, većinom iz regiona, i to iz Srbije, potom Bosne, Slovenije i Hrvatske”, navela je Sovilj. U prošloj godini nove domove su našla sva djeca koja su čekala na usvajanje, a zabilježen je znatno veći broj potencijalnih zainteresovanih usvojitelja. Najviše zahtjeva za usvajanje djece dolazi iz Srbije, odakle se većinom interesuju za mlađu djecu, staru do dvije godine.

Kada je riječ o u proceduri, parovima se najprije, shodno odredbama Porodičnog zakona, utvrđuje takozvana “opšta podobnost “ u Centru za socijalni rad na teritoriji opštine u kojoj žive.

“Usvojenjem se prevashodno moraju zadovoljiti potrebe djeteta. Ono mora biti u njegovom najboljem interesu. Podobnost za usvojenje budućih usvojitelja utvrđuje stručni tim organa starateljstva, na osnovu sveobuhvatnog, multidisciplinarnog pristupa. Njega čine psiholog, pedagog, socijalni radnik i pravnik. Svi stručnjaci pojedinačno ispituju i daju mišljenje o podobnosti budućih usvojitelja. Pored procjene, stručni tim vrši i pripremu budućih usvojitelja za usvojenje“, objasnila je proceduru Sovilj.

Ona je naglasila da je kod usvajanja stranog državljanina potrebna saglasnost Ministarstva rada i socijalnog staranja.

Za inostrano usvajanje, kako je dodala, kao relevantna, uzima se dokumentacija nadležnog organa zemlje podnosioca zahtjeva, s tim da podnosioci moraju ispunjavati opšte uslove u pogledu podobnosti (godine života, bračni status) u skladu sa našim zakonom.

Kada se vodi postupak usvajanja, prije svega se vodi računa o interesu djece.

„Relativno mali broj djece bez roditeljskog staranja je podobno za usvajanje. To je u prosjeku sedmoro djece godišnje, a od toga je oko 40 odsto njih sa smetnjama u razvoju, za koju naši državljani ne pokazuju interesovanje“, kazala je Sovilj.

usvajanjeSama procedura procjene podobnosti bračnog para za usvajanje djeteta ne traje dugo, do dva mjeseca, ali se, prema riječima Sovilj, može čekati i duže. Ona je objasnila da je to zbog toga što se traži bračni par koji na najbolji način može da odgovori na potrebe djeteta.

”Nakon opšte, utvrđuje se konkretna podobnost bračnog para koji odgovara djetetu. Usvajanje sve do zaključenja ugovora nije okončano, uvijek se može destiti da par odustane ili stručni tim utvrdi da je drugi par odgovarajući, što određuje i dužinu samog procesa. Uz to, predviđen je period prilagođavanja i uspostavljanja kontakta, kako bi se mogli uzajamno prilagoditi dijete i budući roditelji”, precizirala je Sovilj.

Ona je objasnila da Porodični zakon ne omogućava usvajanje pojedincu, izuzev u pojedinim situacijama parovima iz vanbračnih zajednica, koji su prema procjeni stručne komisije u dužoj i skladnoj takvoj zajednici.

Konvencija o pravima djeteta izričita je da je porodica najbolja sredina za odgajanje djece.

Porodični zakon koji reguliše usvajanje u svim evropskim zemljama je isti i usklađen sa Međunarodnom konvencijom o pravima djeteta. Izuzetak čine pojedine države u kojima homoseksualni parovi legalno usvajaju djecu. Prema pravilima međunarodne konvencije, dijete se može usvojiti nakon navršena tri mjeseca starosti.

Sovilj je kazala da zakon nalaže da potpuno usvojiti maloljetnika mogu bračni drugovi zajednički i to ako je bar jedan u starosnoj dobi od 30 do 50 godina života.

„Potpuno se može usvojiti dijete do navršene 10. godine života, čiji roditelji nijesu živi ili su nepoznati, ili su ga napustili, a u roku od tri mjeseca od napuštanja djeteta nijesu se o njemu brinuli. Takođe, potpuno se može usvojiti dijete do uzrasta od 10 godina koje ima živog i poznatog jednog roditelja uz njegovu prethodnu saglasnost“, pojasnila je ona.

U Crnoj Gori postoji oko 400, većinom srodničkih hraniteljskih porodica. Prema posljednjim podacima Ministarstva rada i socijalnog staranja, u hraniteljskim porodicama je trenutno 392 djece, od čega najviše u Podgorici, 128, zatim u Nikšiću 57, Rožajama 22, u Baru 21.

Zato Centar za socijalni rad radi na projektu kojim bi se pospješio razvoj vansrodničkog hraniteljstva. Prošle godine 9 djece iz doma smješteno je u hraniteljske porodice; među njima su i mališani napušteni još u porodilištu. Iz nevladinog sektora uporno upozoravaju da hraniteljstvo kod nas nije zavidno razvijeno, a da su hranitelji uglavnom srodnici djeteta, u trećem životnom dobu, završenog radnog vijeka.

Iz NVO “Impuls” ranije su kazali da su građani neupućeni, te da ne postoji dovoljno promocije tog vida dječje zaštite. Zbog toga je i najzastupljenije srodničko hraniteljstvo, odnosno kada bliski članovi porodice djeteta (stričevi, ujaci, tetke) odluče da mu pruže dom, dok je nesrodničko, koje je i hraniteljstvo u pravom smislu riječi, još u povoju.

Književnica Ksenija Popović, autor romana „Dječak iz vode“ i „Uspavanka za Vuka Ničijeg“, čiji su junaci djeca iz doma, smatra da bi mnogo više napuštene djece pronašlo svoju porodicu da “nadležne institucije kompetentno obavljaju svoj posao”.

Ona objašnjava da se, od skoro 200 djece u domu, i pored velikog interesovanja, svake godine usvoji tek njih par, jer se zakon ne sprovodi dosljedno i “izbjegava” da oduzme djecu roditeljima koji ne vode računa o njima, zlostavljaju ih i ne obilaze.

“Postoji zakonom precizirano vrijeme, oko tri mjeseca, u kojem roditelj obavezan da obiđe svoje dijete, sa čim je upoznat Centar za socijalni rad. U domu se nalazi mnogo djece koje roditelji uopšte ne obilaze godinama, a niko ne želi da im nađe usvojitelje ili djece koja se nakon teškog fizičkog zlostavljanja vrate u porodicu u kojoj su maltretirani”, smatra Popović.

Ona navodi da je i sama nailazila na objašnjenja zaposlenih da ne žele takvim roditeljima da oduzmu djecu i omoguće srećno odrastanje u drugoj porodici jer, kako su govorili, ”ne žele da ih sjutra neko na ulici optužuje da su mu uzeli dijete”

  • HiPP

    Procedure i Izazovi Samohranog…

    Leave a Reply