Pincipi pravilne ishrane II

PIŠE: Žarko Vučinić, kuvar i nutricionista

Princip broj 3 – ne postoje hranljive materije u namirnicama životinjskog porijekla koje nisu bolje obezbijeđene u biljnim

Sveukupno gledano može se reći da bilo koja namirnica biljnog porijekla ima više sličnosti po pitanju sastava hranljivih materija sa drugim biljnim namirnicama nego sa namirnicama životinjskog porijekla. Tačno je i obrnuto; sve namirnice životinjskog porijekla su sličnije drugim životinjskim namirnicama nego biljnim. Na primer, iako se riba značajno razlikuje od govedine, riba je daleko sličnija govedini nego pirinču. Čak i namirnice koje predstavljaju “izuzetak” od pravila, kao što je jezgrasto voće, sjemenje i obrađeni nisko-masni životinjski proizvodi, ostaju u jasno odvojenim biljnim i životinjskim “hranljivim” grupama.

Ishrana životinjama predstavlja izrazito drugačije hranljivo iskustvo od ishrane biljkama. Biljne namirnice sadrže daleko više antioksidanata, vlakana i minerala u odnosu na namirnice životinjskog porekla. U stvari, životinjske namirnice praktično ne sadrže nekoliko hranljivih materija. One, sa druge strane, imaju daleko više holesterola i masti. Takođe imaju neznatno više proteina od biljnih namirnica, zajedno sa više B12 i vitamina D, iako se u slučaju vitamina D u velikoj mjeri radi o vještačkom obogaćivanju mlijeka. Naravno, postoje i neki izuzeci: neko jezgrasto voće i sjemenje je bogato mastima i proteinima (npr, kikiriki, sjeme susama) dok neke namirnice životinjskog porijekla sadrže malo masti, obično jer im se mast uklanja vjestačkom obradom (npr, obrano mlijeko). Ali ako se ovo pogleda izbliza, masti i proteini jezgrastog voća i sjemenja se razlikuju: zdravije su od masti i proteina životinjskih namirnica. Pored toga, sadrže i neke zanimljive antioksidativne supstance.

Sa druge strane, obrađene životinjske namirnice sa malo masti i dalje sadrže određenu količinu holesterola, dosta proteina i veoma malo ili nimalo antioksidanata i vlakana, kao i druge životinjske namirnice. Pošto su hranljive materije prvenstveno odgovorne za zdrave efekte hrane i imajući u vidu ove značajne razlike u sastavu hranljivih materija između životinjskih i biljnih namirnica, zar nije razumljivo pretpostaviti da možemo da očekujemo različite efekte na naša tijela u zavisnosti koju vrstu hrane koristimo? Po definiciji, da bi hranljivi sastojak iz hrane predstavljao esencijalnu, to jest neophodnu hranljivu materiju, mora da zadovolji dva uslova – treba da bude neophodan za zdravo funkcionisanje čovjeka i mora da bude nešto što naše tijelo ne može samo da proizvode, zbog čega se mora uzeti iz spoljnog izvora.

Jedan primer hranljivog sastojka koji nije neophodan je holesterol, sastojak namirnica životinjskog porijekla koji ne postoji u biljnim namirnicama. Iako je holesterol neophodan za zdravlje, naše tijelo može da proizvede potrebnu količinu, tako da ne moramo da ga unosimo hranom. Prema tome, on ne predstavlja neophodnu hranljivu materiju.

Postoje  četiri hranljive materije koje životinjske namirnice imaju, a biljne, u većini slučajeva, nemaju – holesterol i vitamini A, D i B12. Te materije nisu neophodne da se unose spolja. Kao što sam gore napomenuo, holesterol se u našem tijelu proizvodi prirodno. Vitamin A se lako proizvodi u našem tijelu od beta-karotina, a vitamin D izlaganjem kože sunčevoj svjetlosti u toku petnaest minuta svakih par dana. Oba ova vitamina su toksična ako se unose u velikim količinama. Ovo je još jedan pokazatelj da je bolje oslanjati se na vitaminske prekursore, beta-karotin i sunčevu svjetlost, kako bi naše tijelo lako moglo da kontroliše proizvodnju i potrebne količine vitamina A i D.

Vitamin B12 je problematičniji. Njega proizvode mikroorganizmi koji se nalaze u zemljištu i mikroorganizmi u crijevima životinja, ukljucujući i nađa. Količina koja se proizvodi u našim crijevima se ne apsorbuje na odgovarajući način, pa se preporučuje da unosimo vitamin B12 hranom. Istraživanja su ubjedljivo pokazala da će biljke uzgajane na zdravom zemljištu koje ima dobru koncentraciju vitamina B12 lako apsorbovati ovu materiju. Međutim, biljkama uzgajanim na “beživotnom” (neorganskom) zemljistu može da nedostaje vitamin B12. U Sjedinjenim Državama, najveći dio poljoprivrede se sprovodi na relativno beživotnom zemljištu, uništenom višegodisnjom upotrebom pesticida, herbicida i đubriva. Zbog toga biljkama koje su uzgajane na ovakvom zemljištu i koje se prodaju u našim prodavnicama nedostaje vitamin B12. Pored toga, živimo u tako dezinfikovanom svijetu da rijetko dolazimo u direktan kontakt sa zemljišnim organizmima koji proizvode vitamin B12. Ranije smo dobijali B12 iz povrća koje nije bilo u potpunosti očišćjeno od takvih uticaja zemljišta.

Pages: 1 2

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply