Konsultanti svih zemalja, ujedinite se – ili kako ja dojim

Piše: Aleksandra Vujisić, članica udruženja Roditelji

U ovoj zemlji bezbroj je vrsnih konsultanata, a jedna osoba pokriva više oblasti. Prosječan stanovnik Crne Gore zna sve o fudbalu, politici, istoriji, automobilima, ekonomiji, muzici, filmu – koju god temu da započnete, ne samo da će vas zasuti svojim stavovima već će vas i ničim izazvani savjetovati da što prije usvojite njihovo vidjenje kao jedino moguće i logično, a sve začinjeno sa čuvenim završetkom svake treće rečenice: “Pa, ne no je l’?” Ne no NE.

To mi je odavno poznato i odavno se ne uzbudjujem zbog ovakvih stvari. U jednom trenu sam se lijepo navikla da sva ta stručna mišljenja primam s osmjehom i idem dalje, ali – ah, avaj! – od kada sam dobila bebu i od kad većina ljudi oko mene nalazi za shodno da me savjetuje kako da odgajam dijete, dodje mi da otrčim svako malo na, recimo, Lovćen i pustim glas iz grla. 🙂 Ne znam odakle bih počela… Počeci zaista nisu bili sjajni: čitala sam dosta o dojenju, pripremala se i naivno se nadala da neću imati nikakvih problema s dojenjem. Grudi su tu, beba je tu i prirodno je da će saradjivati. 🙂 Medjutim, ispostavilo se da je beba mala ljenčuga, da voli da spava prilikom podoja i da je posledica toga to što se u početku nije proizvodilo dovoljno mlijeka, a ona je vrlo malo dobijala na težini. Sve su zakomplikovale ragade i moj strah i panika – uprkos tome što je moja beba od starta vitalna, vesela i zdrava, nije mi bilo baš svejedno kad smo je prvi put stavili na vagu i konstatovali da je za dvije sedmice dobila svega stotinjak grama.

Situacija se dodatno komplikuje kad gore pomenuti “konsultanti” za dojenje iz moje okoline  krenu da dijele svoju zabrinutost uz savjete da pod hitno uključim adaptirano mlijeko jer mi je po njihovom stručnom mišljenju dijete gladno – uzgred, pedijatar iz Doma zdravlja i još jedan iz privatne zdravstvene ustanove smatraju da za tim nema potrebe, a neke od osoba koje nude savjete ni dana nisu dojile. Ipak, okolina zna bolje i počinju stručna izlaganja: “Ona ti je sigurno gladna čim stalno traži da jede… Uvedi joj ti formulu pa da vidiš kako će da napreduje… A što je budite da jede? Ja bogami svoje nisam budila, pa im ništa ne fali…” – i tako redom. Sve to izaziva nervozu, pa čak i meni koja sam odlučila da učinim sve što mogu da bih dojila i da se zadržim isključivo na dojenju (dok god ljekari tvrde da nema potrebe za dodavanjem adaptiranog mlijeka) – mogu misliti kako se osjeća majka koja nije uporna koliko i ja, i onda ne čudi što se od dojenja brzo odustaje i što je procenat majki koje doje u Crnoj Gori nizak. Čak sam se i ja u pojedinim trenucima pitala jesam li monstrum koji zarad toga što želi da dokaže svoj stav ne dozvoljava djetetu da dovoljno jede.

Nepotrebno je reći da sve ovo otežava situaciju, naročito u prvim danima nakon porodjaja kada su majke osjetljivije i bez kritika i dodatnih problema. Državno zdravstvo ne pruža neophodnu podršku – tačnije, formalno je pružaju, ali u praksi… Najveća pomoć koju sam ja dobila bila je u KBC-u kad mi je sestra pokazala kako da se beba i ja namjestimo za podoj, što je trajalo otprilike minut. Bebin izabrani pedijatar podržava dojenje (što, saznadoh, nije tako često), ali čak je i ona na drugoj kontroli nakon nedelju dana predložila da bebi nakon podoja ponudimo adaptirano mlijeko. Nisam htjela, i dalje s malenim crvom sumnje, ali nisam htjela – i bila sam zbunjena kad sam ipak na kraju poklekla, ponudila bebi formulu nakon podoja, a ona je nekoliko puta odbijala i jednom popila cijelih 5 ml.

E, tu na scenu stupa moja najbolja prijateljica koja, srećom, već zna dosta o dojenju. 🙂 Osim što je par puta podojila bebu ne bi li otkrila problem (sad se zbog toga šalimo da joj je pomajka), pomogla nam je sa savjetima o tehnici dojenja, izmlazanju, buđenju ljenčugice, a bogami nas i nekoliko dana nadgledala. 🙂 Sve to je rezultiralo prirastom u težini koji je iznad prosjeka, a zbog čega sam ja bila beskrajno srećna danima. Ipak, važnija od veoma važnih savjeta o dojenju bila je moralna podrška koju mi je pružila u tim danima i vratila mi vjeru u sopstvenu moć dojenja. Osjećaj je prosto divan!

A opet, dovoljno je par komentara, ponovo od sveznalica iz okruženja i nervoza je opet tu. I uzalud ja kao papagaj ponavljam sve ono što sam o dojenju naučila (da nema “nekvalitetnog” mlijeka, da je svaka majka koja nema zdravstvenih problema u stanju da doji uprkos nekim (rješivim) preprekama, da se dovoljna količina mlijeka uspostavlja nakon nekog vremena, a sve po principu ponude i potražnje, itd, itd.) – oni i dalje bolje znaju šta je mom djetetu potrebno, a sve je praćeno komentarima: “Ma prije se to nije tako radilo… Vala i ta moderna shvatanja… Ja bih to drugačije.” Uh. Kako se boriti protiv ovoga? Svaki put sebi kažem da se sljedeći put neću nervirati, da ću smireno saslušati suvišne i netražene savjete i opet uraditi ono što ja mislim da treba, ali prevarim se. I dalje nervozno reagujem, a tako sam reagovala i danas kad su mi se neki članovi familije zabrinuli što ću čvrstu hranu bebi početi da uvodim sa šest mjeseci, a ne tri kako su oni činili prije više od 20 godina. Unaprijed se radujem svim savjetima koje od njih neću tražiti o puzanju, sjedenju, hodanju, itd. koji me tek čekaju, jer zaboga, mi smo zemlja sa najviše stručnih konsultanata po metru kvadratnom, ali izgleda nešto nemaju previše angažmana pa volontiraju i kad treba i kad ne treba. Oh, konsultanti svih zemalja, ujedinite se!

I da završim jednim dogadjem od prije par večeri – ja sjedim na klupi u parku i dojim bebu, prilazi mi žena koju ne poznajem i svojoj kćerkici koja nije starija od godinu ipo objašnjava kako ja dojim i dobro mi se približava da isprati proces, podiže dijete da i ono dobro vidi, potom pokazuje prijateljici, a ja ne znam da li da se smijem ili da plačem. “Vidi kako teta doji” – kaže djetetu koje za to nije puno zainteresovano, i meni tad prolazi kroz glavu – pazi, kako ja to dojim, svaka mi čast! A ne no je l’? 🙂

 

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

  1. Odlicno receno, Aleksandra, drago mi je da ste uspele 😉
    A, ono sto sam ja naucila prolazeci kroz situaciju slicnu tvojoj je da svim tim sto hoce da ‘pomognu’ savetima, bilo da je to moja majka ili komsinica, kazem da ako stvarno hoce da pomognu, najbolje ce to uraditi ako puste mene i bebu na miru, a one operu sudje ili iznesu ves.

  2. mamika

    Ana, samo stvar je u tome sto tada obicno nastane tajac, i na rijeci i na djelu…:/
    Aleksandra, svi kroz identicno prolazimo, ali kao da smo svi u istoj “mahali” , a onda jednog dana kad sve prodje, kad uspijes, i kada stvari budu bolje nego kod konsultanata raznih, onda neces dobiti pohvalu i podrsku nego ce ti reci :” A to se tako rodi…” . Nije tvoja zasluga, trud i upornost, vec je to tako, beba mirna i spremna na saradnju, urodjeno zdravlje, sklonost ka dojenju i lijepo vaspitanje itd…ma pusti, slusaj sebe i ljude kojima vjeruje, slusa svoju bebu i samo naprijed, i uzivajte u svakoj sekundi jer to sve tako brzo prolazi 🙂 Pusa!

  3. lara92

    Odličan tekst, slažem se u potpunosti. I ja sam imala slično iskustvo. I nikad nisam dozvolila da mi se iko miješa u moje odgajanje djeteta, mogu da daju svoje mišljenje, saslušaću (možda se i iznervirati), ali odluka je samo moja (i suprugova naravno). A naročito kada je dojenje u pitanju.
    Mamika, baš sam pomislila isto što i ti. Al samo mi znamo koliko treba truda, upornosti, volje, ljubavi, odricanja… svega, da bi nam djeca bila i zdrava, i uspješna i lijepo vaspitana… Ne tražim pohvale, ali isto smeta kada ljudi to ne umiju da cijene, bar oni najbliži.

  4. hana

    “Čak sam se i ja u pojedinim trenucima pitala jesam li monstrum koji zarad toga što želi da dokaže svoj stav ne dozvoljava djetetu da dovoljno jede”. Ova recenica najbolje opisuje moj slucaj s poceka dojenja :-).
    Razni doktori-razna misljenja. Trebalo je dosta zivaca da kao prvorotkinja prelomim i izbacim formulu, koju sam dodavala zbog zutice. Sad samo dojim i super napredujemo, a nagrizle bradavice, medicinske sestre koje NECE da ti pokazu kako da dojis i drugi dusebriznici su iza nas. Upornost se isplati :-).

Leave a Reply