Kraj bloga o jednoj trudnoći

Punih 15 dana mi je trebalo da se skanim da napišem blog. Prvo sam čekala da se oporavim, a onda da mi se slegnu utisci, i na kraju sam ga kucala tri dana u pauzama dojenja, šetnji, presvlačenja, kupanja, jednog ali i ostalo troje djece. Daaa, kod nas je ludo i zabavno, malo više nego do nedavno. Teško je nadmašiti haos u kojem smo već nekoliko godina, ali onaj pozitivni haos. A to je takva vrsta haosa u kojem četvrto dijete ne donosi previše haotičnih promjena jer je vrhunac već dostignut 🙂

Već danima sam u onom posebnom stanju nakon porođaja, u kojem preovladava sreća, ali se pojavi i koji trenutak histerije ničim izazvane 🙂 Svako malo postanem svjesna činjenice koliko sam srećna i koliko sam zahvalna na svemu što imam, ali se i prisjetim kako sam “luda” bila u ovoj posljednoj trudnoći, posebno u samoj završnici. Sada mogu trezveno da kažem da je sve prošlo odlično, a nije tako izgledalo da će biti, barem u mojoj glavi. Ljutim se po malo na sebe kad se sjetim kako sam provela posljednje dane trudnoće. Malo je reći sluđena. Umjesto da uživam, živjela sam u golom strahu, bila nepodnošljiva cijeloj okolini, dosadna, neurotična… A šta je bilo na kraju svega – SAVRŠENSTVO!

Stigao je dugo očivani i „prisilno izbačeni“ bebac, upravo na onaj način na koji sam priželjkivala . Morali su da ga bukvalno natjeraju da izađe, i sva sreća da je tako bilo, je mislim, iako nijesam doktor, da bi standardna procedura bila prilično kompleksna za njega ali i za mene. Tako su i doktori procijenili. Ovako su mene malo sjeckali, malo sam ponovo učila da hodam ali sve je nekako prošlo nevjerovatno brzo i sad već potpuno normalno funkcionišemo. Ako ikada poželim da rodim još jedno dijete znam da ću odmah odustati je bi to vjerovatno značilo da bih opet morala da prolazim kroz iskustvo carakog reza, a to ne bih, i pored svega, više željela da iskusim. Eto, mogu da odahnu mnogi dušebrižnici koji su se već bili „prepali“ da nam može pasti na pamet još koje dijete da imamo.

Dakle, carski rez je prošao super, ali je u toku oporavka moralo tri puta biti naplaćeno izbjegavanje porođajnog bola. Ipak nije tako strašno koliko sam mislila da će biti. U sobu sam dovedena u 17 sati, i bebca su mi donijeli na ravno par sekundi. Isto kao i kada sam se porađala prirodnim putem. Nekako mi je taj čin na takav način mnogo tužan i hladan. Desiti ti se najljepši momenat u životu, konačno ugledaš onaj „dio sebe“ nakon toliko isčekivanja, i neko ti ga samo prinese na jedan brzinski poljubac i odvede. Duško mi je već rekao, kada smo se na kratko vidjeli u hodniku dok sam još bila u maglovenju, da nije proplakao u prvom minutu, što me malo uznemirilo ali su mi doktori objasnili da je sada sve ok. Isto mi se desilo i sa ostalim,a tako da sam na takve „ispade“ moje đece oguglala.

Ti prvi sati mi čak nijesu ni izgledali „strašni“. Sve je boljelo ali ne nepodnošljivo.  Sestre su mi objasnile da će mi bebu dovesti na podoj sjutra ujutru vjerovatno, što sam i očekivala jer su mi tako nešto slično rekle i poznanice i prijateljice koje su se porađale kao „carice“. Međutim, na moju nevjerovatnu sreću stiže bebac u 21 sat na podoj. Kako sam mu se samo obradovala… Baš se nijesam nadala. Sve je u tom trenutku prošlo, i bol i neprijatnost od onog katetera kojeg se i sad grozim, i preovladao je najljepši osjećaj i doživljaj opet, četvrti put. Ne, definitivno ne umijem da opišem riječima to što sam svaki put osjetila u toku prvog podoja. Pokušavala sam da definišem, baš da bih opisala u blogu, ali ne ide. To je tolika količina najpozitivnijih emocija, topline, ljubavi, sreće, ne znam čega sve već, ama baš isto kao i kada se porođaj završi, ali onaj prirodnim putem.

Tako smo uspješno počeli i nastavili i dan danas da se hranimo dojeći. Jeste da mi je neonatolog, u toku posjete baš tada dok je prvi podoj trajao, nekoliko puta naglasila, dok sam se oduševljavala što su mi ga donijeli tako brzo, da se može desiti da gubi na težini jer mlijeka nema još dovoljno, ali se nijesam uzbuđivala je znam da je to normalna stvar za skoro svu novorođenčad. Potpisala bih da sam mogla da bude i gladan neko kratko vrijeme samo da mu ne daju onu odvratnu formulu. Ali nijesam mogla, već sam se prilagodila pravilima njihove kuće, kako mi i doktorica priobjasni pri izlasku iz sobe.

Tu priču oko gubljenja tjelesne težine i stravljenja majki gledala sam četvrti put. Prvi put kada sam se porodila sam je osjetila na sopstvenoj koži, ali sad tada naučila lekciju. Ostala tri puta dešavalo se oko mene. Teško mi je bilo i ovaj put gledati cimerku koja je rodila prvi put, i prolazila je kroz skoro identičnu situaciju kao ja prije osam godina. Bebu je dobijala na podoj, sve do trećeg dana kada je nijesu donijeli. Na pitanje gdje je njena beba, sestra koja donosi bebe nije imala odgovor nego je rekla da će da provjeri ili da ona ode do boxa. Mogu misliti koliko je dugo trajao taj put, ustvari znam… Tamo su joj „objasnili“ da beba gubi na težini i da će je oni dohranjivati ili joj eventualno, ako tako nastavi, dati infuziju. A tek taj prizor za svaku majku je šokantan. Nije to ništa strašno s aspekta zdravlja bebe, ali jeste s apsekta oka i emocija majke 🙁 Braunila u bebinoj glavi!

I nakon svih tih „informacija“ šta se desi?! Majka bude potpuno sluđena, kao što sam i ja tada prije nekoliko godina bila, kao i ona sada. Džabe smo joj sve mi koje smo bile sa njom u sobi govorile da to nije ništa strašno, da se to dešava velikom broju beba, njoj je bilo teško, nije imala kompletnu infomaciju i nije joj ni bilo čudo. Svaku njenu suzu ponovo sam proživjela. A nije mi jasno zašto tako mora. Zašto se majkama ne objasni da je gubljenje težine zaista potpuno normalna stvar, posebno bebama prvorotki kojima mlijeko obično nešto kasnije krene. Zašto se od toga pravi bauk?Još ako se na to nadoveže fiziološka žutica od koje se baba uspava, pa samo buđenje postaje umjetnost, što se njima i desilo, sve postaje dodatno komplikovano. Ali sve to treba objasniti.

I dojenje i „učenje“dojenja. Moram da priznam da se toj temi mnogo više i vremena i priče posvećuje sada nego ranije, da gotovo svaka sestra pita majku treba li joj pomoć, da li beba sisa, ali i dalje sve to kratko traje. Pa upravo je majka koju sam pominjala ima problema sa dojenjem jer je beba spavala, nije mogla da je probudi,a ni zauzimanje ispravnog položaja bila joj je velika nepoznanica. E za to treba ipak malo više vremena, a dok ste u bolnici vi ga imate ga na pretek.

Moji dani u bolnici su protekli prilično lijepo. Za nevjerovati, jer sam svaki put dramila da izađem što prije. Ovoga puta sam se spremila za duži ostanak i pomirila se sa tim. Na kraju ni nijesam ostala mogo duže nego do sad, samo jedan dan više. Prilično sam se dobro oporavljala, barem prva dana, dok je treći bio najteži, jer su mi ukinuli analgetike. Na to sam bila upozorena, ali nijesam vjerovala. Sestra Maja, koju moram da pomenem jer je ta žena najpozitivnija i najljubaznija osoba koju sam srela u posljednjih nekoliko godina, mi je fino najavila da će vjerovatno tako biti jer nijesam prva „carica“ sa takvim iskustvom. I zaista je tako bilo.

Ustvari sam iz kreveta prvi put ustala prvog dana nakon operacije, nekih pet, šest sati poslije. Nije bilo pregovora sa doktorom koji me operisao. Sestra je pokušavala da mu objasni da sam došla poslije pet, ali je on to već dobro znao,  i samo je „naredio“: Dižite je!. I hvala mu na tome. Teško mi je bilo da se mrdnem, em zbog rane em zbog, opet kažem onog odvratnog katetera kojeg sam morala vući sa sobom, ali sam se bila zainatila. I tako sam počela i nastavila uz pomoć sestara još sjutra ujutru, a čim se oslobodila napasti, i sama. Nije mi se vrtjelo, ali sam jedva disala,nijesam se mogla ispraviti i svaki korak je bio ubitačno bolan. Trećeg dana kažem, nenormalno bolan, i činilo mi se da se nikada oporaviti neću. I da mi je tada neko tog trećeg dana, te srijede rekao da ću za sedam dana hodati kao da se ništa nije desilo, da ću oprati kosu iznad kade potpuno normalno, da ću moći da se nasmijem i nakašljem kao čeljade, e ne bih mu vjerovala nema šanse.

Posebno me ubijala u pojam nemogućnost da jedem. Dva dana, dva dana sam samo infuziju primala, a maštala sam o hrani i vodi. To mi je toliko teško palo da sam drugog dana uzela plazmu i grickala pola dana samo njen vrh, ni da sam miš. I to mi je značilo. Stojala je u blizini kreveta i konstatno sam joj miris osjećala. Trećeg dana sam dobila za doručak 4 keksa i čaj kojima sam se toliko obradovala da sam ih pojela u roku od minut. Cijelog dana sam jela keks, dok mi se nije smučilo. Želudac mi se toliko bio smanjio da sam se od dva tri keksa zasitila toliko da sam imala osjećaj kao da mi je kamenje unutra. Te večeri mi je već bilo loše od same pomisli na keks. Sjutra sam dobila pire sa mladim sirom, koji btw smisliti ne mogu, ali mi se činio kao najbolji sir u posljednjih hiljadu godina koji je ušao na moja usta, isto kao i sutlijaš. Konačno sam dakle jela u Kliničkom centu, i bila oduševljena:) Prosto za nevjeovati, ali se ovo ne uzima za ozbiljno s obzirom na posebne okolnosti. I dalje mislim da hrana nije primjerena trudnicama i načinu ishrane koji je njima potreban prvenstveno zbog dojenja, barem ne onim tudnicama koje imaju pirdne porođaje. Carice su druga priča.

Sve u svemu, prošlo je brzo i bilo je divno. I dalje ne mogu da vjerujem kako mi je tako lako i, mogu da kažem, prijatno prošao boravak u porodilištu tačnije na odjeljenju akušerstva. Ne bi bilo u redu da ne pomenem, poslije svega, da sam prijatno iznenađena nekim promjenema koje sam tamo imala piliku da vidim. Osim divnog odnosa svih ili gotovo svih sa kojima sam se srela tih dana, mnogo bolje higijene u odnosu na onu na koju sam nailazila pethodna tri puta, uvijek ;iste posteljine, veće posvećenosti majkama i bebama kada je u pitanju dojenje, boravak u bolnici ću pamtiti i po tome što sam zagledala imena na pločicama svim zaposlenima sa kojim sam dolazila u kontakt (sem doktorima koji ih slabo nose ali sam znala ko je ko), i pokušavala da upamtim sva imena samo sa jednim razlogom – jer su svojim odnosnom zaslužili da znam i pamtim koliko su bili pažljivi i divni ta četiri dana. A to mi se prvi put desilo u toj ustanovi i to je definitivno za pamćenje.

Zahvaljujući carskom rezu  postala sam svjesna i uživam u mnogim stvarima koje u normalnim okolnostima ni ne primjetim niti dovoljno cijenim.To su oni rijetki trenuci u životu kad zaista cijeniš sitnice i shvatiš da upravo takve stvari čine sreću, ali i spoznaš da su u pravu svi oni koji tvrde da za njom ne treba tragati niti o njoj maštati, jer je ona tu upravo sada u ovom trenutku. Toliko je puno stvari u mom životu na kojima jesam i biću zauvijek zahvalna i toliko puno nevjerovatnih momenata u kojima i jeste sva moja sreća. Ovaj posljednji malac me nekako dodatno podstakao da se svega toga još jednom prisjetim i HVALA MU NA TOM’.

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

  1. macence

    Za nevjerovati je da si ovaj put iznijela skoro identicnu pricu kao sto je moja… ocigledno da “carice” imaju nesto drugaciji tretman, ali mislim i pogled na sve oko sebe… neka ti je ziv i zdrav “carevic”!

  2. bubica

    🙂 nista drugo,samo osmeh,niko nije verovao,ali evo si ti dokaz da postoji mogucnost da sve prodje divno i da promene zaista postoje,nasom ili necijom drugom zaslugom,potpuno je nebitno,bitno je da su tu,vidljive.
    Zao mi je sto,prestaje ovaj blog(mada mu je bilo vreme),i ja se ipak nadam nekom sledecem,jos jednom,verujem da bi bio potpuno drugaciji,s’druge tacke gledista,volela bih da ga citam… carice…

  3. slavicabd

    Mislim da nemamo “drugaciji” tretman, vec samo malo drugaciji pogled na okolinu i stvarnost… U trenutku kad si toliko bespomocan i pomislis da nikad vise neces moci da ustanes iz kreveta, potpuno je nebitno je li supa ili bljutavi pire za rucak… Najvaznije i najvrednije od svega je ono sto poneses sa sobom odatle!
    Kristina, divno je sto cujemo da sestre imaju “malo” vise vremena i razumijevanja za porodilje, pa cemo uz obnovu porodilista, zaista uci u 21.vijek!

  4. Nevjerovatno, ali moje iskustvo je bilo gotovo identicno 🙂 Kad se sjetim, nista mi sladje nije palo kao ona cetiri keksa I caj 🙂 Ali, poenta je da oporavak zaista ide brzo, iako ti se prva dva dana cini da nikad vise nikad neces potrcati u zivotu. A vec poslije 5 I po mjeseci sam ja bila u punom treningu na aerobiku  Mada, kad pomislim da me sve to ponovo ceka ubrzo, nije mi svejedno. Sve u svemu, Kristina, jos jednom cestitke I na bebi I na blogu, I da znas da ce mi nedostajati 🙂

  5. Marija Novosel

    divno, sto se sve zavrsilo kako treba 🙂 pratila sam cijeli blog, i dok nisam bila clan,i odusevljena sam…. I svaku nedelju opet citam , kad sama udjem u nju, pa se konsultujem sama sa sobom 🙂 Hvala Kristina, nadam se da ce uskoro jos neko poceti sa pisanjem bloga 🙂 vec nedostaje.

  6. Svaka čast, Kristina 🙂 Odlični ste svi, sad ste upotpunili ekipu Mihailovića 🙂 Lijepo je znati da se neke stvari u tom porodilištu mijenjaju. Slažem se sa tobom da porodilje treba da prođu obuku, naročito prvorotke, ili “carice”, ma sve – šta ih čeka, kako dojiti bebu, kako ustati poslije porođaja, kad šta raditi – to bi bilo brzo i lako, ne košta ništa – potrebna je samo dobra volja osoblja.

  7. Ivina mama

    Moje misljenje je da je ipak bolje prijaviti sestricama ukoliko beba nije jela, jer oni to ne mogu znati, a po meni je to najcesci uzrok bebinog gubitka na tezini..Daleko od toga da treba majku kriviti, ja sam svaki put kada bi dosli po bebu da je vode u box napominjala da nije jela apsolutno nista, mada ne znam je li me iko konstatovao..
    I vise sam bila za to da joj daju tu ‘odvratnu formulu’ nego da je gladna a da znam da joj ja ne mogu pomoci..Nema goreg osecaja za majku nego kad drzi gladnu bebu a ne mzoe da joj da da sisa, samo sam Boga molila da dodje neko sa Bebilacom jer mi se srce cepalo, nikad se vise bespomocnom nisam osecala nego tad. Nisam mogla da dojim zbog problema s grudima, i hvala onome ko izmisli te ‘odvratne formule’ jer bukvalno ne znam sta bi. Daleko od toga da mislim da su zamena za majcino mleko, ali makar za majke koje ne mogu da doje poput mene, to je zamena kolko tolko…Napominjem da sam iskljucivo misljenja da je majcino mleko nesto najzdravije na svetu, i najbolji nacin da se mama poveze sa bebom i obratno..najlepsi osecaj..samo me pogodi malo taj termin ‘odvratne formule’ jer moju bebu hrane…
    Sto se tice tvoje ‘cimerke’ u porodilistu, svaka od nas mora proci prvi put kroz to neminovno..to je izuzetno ranjiv period, zaostali hormoni od trudnoce ti i dalje divljaju, osecas se bespomocnom, a jos ako dodas neinformisanost os strane dr….divota 🙂
    Predlog za Krisitnu: nastavi da nam pises i dalje, o bebcu, o tome kako su deca reagovala na njega, ko ti najvise pomaze, i sl…naravno kad stignes, svaka ti cast i za ovo, ljubimo vas nas dve 🙂 :* :*

    • jesi sigurna da ovu temu zelis samnom da “otvaras!;) Odmah da te upozorim da sam mnogo dosadna kad krenem.
      Dakle, svaka majka moze da doji djecu, sem majke bolesne od teskih bolesti… NAjcesce se pogresno krene, odnosno ne zna se da dojenje nije bas “lak posao” i da uspostavljanje laktacije moze da bude dug i komplikovan proces, a moraju se znati i nacini, koji su vrlo jednostavni, da se uspjesno prevazidju pocetni problemi i nastavi uspjesno. Bebe se radjaju i van klinickog centra Crne Gore i radjale su se prije “odvratnih formula”, i bile su mozda gladne, ali ne zadugo. Sve je to lijepo namjesteno, rasporodjeno, bas kako treba.
      Sto se tice prijavljivanja sestrama na akuserstvu da bebe nijesu jele, potpuno se slazem, treba im naglasiti da bebe nijesu jele, mada im to porodilje i govore. Treba pomamtiti ko je jeo ko nije, ima ih puno. I trreba insistirati, mada sada stvarno mnogo vise pomazu oko dojenja, da se pokaze malo duze, objasni, pomogne kako treba u postavljanju bebe na dojku, uzimanju bradavice kako treba…
      Zasto nijesi mogla da hranis bebu?

  8. Ivina mama

    Ne bolujem od nikakve teske bolesti, nista slicno…ne zelim nikome da se pravdam, htela bih da ti odgovorim i trazila sam opciju da ti odgovorim privatno, ali nisam nasla :/ malo mi je i bzv da te sad smaram o tome i objasnjavam sto je i kako..osim ako ti nije frka onda great! 🙂 jer mi je malo nezgodno ovde o tome da pisem…
    Opet bih dodala da i dalje mislim tj znam da je dojenje nesto najbolje sto majka moze pruziti svome detetu. Naravno, ukoliko moze da doji. Vrlo cesto majke koje ne mogu da doje postaju depresivne, kroz to sam i sama prosla, okruzenje im nijednog momenta ne pruzaju ohrabrenje, vec najcesce reci osude i preostre prognoze za buduce odrastanje i zdravstveno stanje njihove dece…nije sve tako crno belo (ili je majka tesko bolesna ili je losa, lenja majka). I ranije su postojale majke koje nisu mogle da doje decu, tada su koristili ‘odvratno’ kravlje mleko. 🙂 Majcino mleko jeste najprimerenije za bebu, ali kvalitet istog zavisi umnogome i od kvaliteta ishrane, nivoa stresa, zdravstvenog stanja. Ovo NE znaci da velicam formule nasuprot mleka, vec samo zelim da porucim da nijedna majka ne treba da se oseca lose ako dojenje nije uspelo, pa dete odgaja na formuli prvih nekoliko meseci. Ja se ipak i dalje grizem sto dojenje nije uspelo jer sam zarko zelela da dojim. Ali vremenom sam shvatila da to sto nisam bila u stanju da dojim i sto moja beba pije formulu, me ne cini losom majkom. Dojenje je samo jedan (od milion drugih) aspekt roditeljstva. Postoji jos mnogo načina da detetu pokazete ljubav, brigu, paznju….

    • Imas na forumu opciju privatne poruke, na vrhu, dje ti je i INBOX i svasta nesto jos.
      POtpuno si me pogresno shvatila. Moja pica nema veze sa nabijanjem krivice majkama sto nijesu dojie, moja prica je pocela u samom blogu o tome da ja nemam opciju u nasoj bolnici (ali ne i u drugim po CG) da biram hoce li neko da mi daje djetetu adaptiranu formulu ili ne, i ja kao njihov veliki protivnik i neko ko vjeruje da svaka majka moze da doji svoju djecu sam zaista ogocena zbog toga bila 4 put. Sustina price je i bila na tome da se ne pomaze majkama u dojenju, odnosno pocecima koji su najcesce teski, je da se pomaze odmah kako treba, vjerujem mi da bi svaka majka koja zeli da doji djecu uspjesno nastavila to da radi. Tu ne pricam o zenama koje ne zele da doje, jer ih imas dosta koje jednostavno NE ZELE. Nijesu mi jasne ali ih ne osudjujem, uostalo ko bih bila ja da ih osudjujem.Mislim i da se upavo zbog nemanja pravih informacija u samoj bolnici, dakle u startu, sire raznorazne zablude koje ustvari samo otezavaju uspostavljanje laktacije.I to je njihova odgovornost, mada sam mislila da vidimo sa UNICEF-om npr da im u svakoj sobi odstampaju gigantske postere dje bi bile neke osnovne smjernice i upavo ove zablude ne bi li zene bile informisane kako teba.
      https://www.roditelji.me/2010/10/31/deset-najcescih-zabluda-o-dojenju/

  9. Cestitam vasoj porodici sto ste dobili jos jednu srecicu . Tebi Kristina cestitam na divnom blogu koji sam pratila sve vrijeme moje trudnoce.
    I nasih devet mjeseci zavrsili su se carskim rezom zbog mojih problema sa ocima , sve je proslo super i dobili smo Niksu … Eh , sada utisci …

    fascinirana sam koliko se nase carske price poklapaju.. Sve je bilo bas onako kako opisujes. Iako sam bila tuzna sto cu propustiti trenutak kada moja

    beba dodje na svijet , kada su mi ga prvi put stavili u narucje , to je ipak bio taj momenat .. Najsrecniji u zivotu . A i ostatak price je slican. Porodjajni

    bolovi koje sam preskocila dosli su kada je rana pocela da boli , ali , da ohrabrimo sve buduce carice, nisu to neki neizdrzvi bolovi, pa, nisu ni strasni.

    Najtezi je famozni treci dan kada prekinu davanje analgetika , a ustajanje i uspravljanje cine se kao nemoguca misija. Ipak, samo se to cini , jer volja da

    se stane na noge , malo po malo te i postavi na noge. Prvo ustajanje u pet ujutru za mene je bilo neuspjesno. .oko podneva uspjela sam sa teskom

    mukom da odsetam do zida bolnicke sobe , popodne sam setala hodnikom. Svaki sljedeci dan bio je opet izazov, no vrlo brzo dodje i taj kada ustanovis

    da rana i ne boli vise… A , naravno , tu je i famozni keks ! :-))I ja zelim da potvrdim da su medicinske sestre , ne naravno sve , voljne da pomognu … I ja

    isticem sestru Maju …hvala joj .

  10. U drugom dijelu mog komentara zelim da iznesem moje iskustvo sa dojenjem. I ja dakle smatram da je majcino mlijeko najbolje za bebu , no da se ne ponavljam i ne iznosim nepobitne cinjenice koje iznosi Svjetska zdravstvena organizacija i svi ljekari svijeta.
    Znajuci sve to , i ucinila sam sve da uspijem u tome i pruzim svojoj bebi najbolji pocetak. Naoruzala sam se znanjem i voljom , vijala medicinske sestre na akuserstvu da mi pomognu da sprijecim upalu grudi i prakticno pokazu kako da dojim bebu. Kada smo dosli kuci, nije bilo lako. Danima smo ucili kako da prihvatimo bradavicu , razbudjivanje bebe koja bi bas svaki put zaspala trajalo je duuuugo , a jela sam sve namirnice koje podspjesuju nadolazenje mlijeka …. Ipak… ni nakon sto je vrijeme prolazilo , mlijeka nije bilo dovoljno … naposlijetku smo morali da uvedemo dohranu . Da nismo, osim daljeg gubljenja na tezini , taj pocetak zivota o kome se toliko govori, beba bi provela u veeeeelikom placu.
    I nakon dva mjeseca moja beba doji , toliko koliko ima mlijeka , nakon cega pojede i flasicu. Naravno , o svemu sam konsultovala ljude koji mnogo znaju o ovoj temi …. Tako je kako je .
    Sve ovo pisem jer sam i sama bila neraspolozena zbog cinjenice da mlijeka nemam u izobilju , pa zelim da poruku “ Kako je , tako je “ shvate i druge majke koje nemaju tu srecu da hrane bebu iskljucivo svojim mlijekom. Koliko ce biti mlijeka ipak zavisi od mnogih faktora , pa ponekad, koliko god mi to zeljele , i pored sve volje , ne mozemo naruciiti sta zelimo.
    Veliki pozdrav svim mamama

    • NIje ni sad kasno da se vratis samo na dojenje. Ako trea pomoc javi se, vrlo rado cemo ti pomoci, ima nas nekoliko spremnih da svakoj zeni koja to zeli do maksimuma pruzimo svu mogucu podrsku i svajete. Vjeruj mi da mozes samo da dojis.

  11. Ja samo da se nadovezem na Kristinin komentar posto je moja drugarica, koja je bila u istoj situaciji kao Jelena, posle mesec dana uspela da izbace flasicu i potpuno uspostavi laktaciju.
    Porodila se na carski pre mesec i po, po izlasku iz bolnice su prvih 15 dana koristili isto kao i ti, podoj pa flasica. Resila je da potpuno izbaci flasicu, a posta sam pretpostavila da joj je, onako uplasenoj i neiskusnoj, i sama ideja od naglog prestanka dohranjivanja i svega sto sledi, bila strasna, predlozila sam joj da svakog dana izbacuje po jednu flasicu adaptiranog posle podoja. Naravno, podrazumeva se da ce beba u periodu od sisanja pa do sledeceg hranjenja bociom biti vrlo cesto gladna, pa je ona bila pripremljena da joj se nece ‘skidati sa sise’ 🙂
    Prvih nekoliko dana su joj zaista, po njenom svedocenju, bili pakleni, beba je neprestano plakal i trazila da sisa, bili su uporni, prvo izbacili lasice preko dana, a kad su stigli do izbacivanja nocnih obroka, sve je vec bilo lakse, jer se laktacija vec u velikoj meri bila povratila.
    Pre par dana me je zvala, posto smo celu komunikaciju obavljale telefonom, jer je ona u Srbiji, da mi kaze da su potpuno ukinuli flasicu i da sasvim lepo sike.Jeeeej!
    I Zato, slobodno zatrazite pomoc, bar ovde na forumu, ima nas par koje cemo uskoro proci i formalnu obuku i koje smo spremne da pomognemo.
    I spremite se da nece iti lako, ali je izvodljivo, i te kako 🙂

    • Meni se to desilo nakon drugog porodjaja i zato joj i kazem da moze jer znam sto posto da moze. Mi smo se isto vratili samo na podoj nakon mjesec dana. U prvom mjesecu beba nije napredovala, nije imala snage da vuce, nije se stvaralo dovoljno mlijeka i tako u krug. laktaciji inace treba da se uspostavi jedno mjesec najvise, sve je to normalno. Uveli smo dohranu ali samo na mjesec. POslije smo isto tako izbacivali po jednu flasicu, ona je sve cesce sisala, a ja sam se i dodatno izmuzavala. Nista nijesam pila, samo vodu, kao i obicno dok sam dojila i to u velikim kolicinama.

Leave a Reply