PIŠE: Đuljdana Bero, diplomirana psihološkinja, članica udruženja Roditelji

Poremećaji pažnje bez hiperaktivnosti – „ADD sanjalice i vanzemaljci“

Poremećaj nedostatka pažnje bez hiperaktivnosti odnosi se na djecu kod koje postoje značajni problemi u vezi sa pažnjom ali bez hiperaktivnosti. Postoje mnoge razlike ali i sličnosti ovog poremećaja sa hiperkinetičkim sindromom, kao na primjer: teškoće u zadržavanju pažnje, pridržavanju uputstava, teškoće u samostalnom radu i završavanju započetog posla i nesposobnost učenja. Razlike se ispoljavaju kod djece sa poremećajem bez hiperaktivnosti koju karakteriše kognitivna tromost i lijenjost i često ne opaža ono što se događa oko njih, nezainteresovana su i sklona dnevnom sanjarenju. Ovakava djeca ne pokazuju znake pretjerane aktivnosti zato ih nastavnici opisuju kao dremljivu, nepažljivu i povučenu, izgledaju spora, bojažljiva ili nemotivisana. U školi imaju slabiji uspjeh i učitelji i roditelji misle da su lijenja.

Oko 5% ove djece ima poteškoće sa pažnjom povezane sa hiperaktivnim poremećajem. Ovaj problem se 4 puta češće javlja kod dječaka nego kod djevojčica. Javlja se u ranom djetinjstvu, a dijagnostikuje tek sa polaskom u školu. U suštini, ovaj poremećaj prati hipoaktivnost, djete je kao usporen film, tromo, nespretno,“teško“ hoda, sve mu ispada iz ruku, djeluje nezainteresovano za okolinu. Ovaj poremećaj se jako teško razlikuje od lijenjosti. Djetetove misli lutaju, pažnju mu odvraćaju beznačajni stimulusi, pamćenje mu je blijedo, zaboravlja stvari, a uporedo sa tim javlja se i disleksija, disgrafija i/ili diskalkulija. Djecu sa ADD poremećajem često zovu ADD-erišta jer su nezrelija od vršnjaka.

Poremećaj pažnje pažnje bez hiperaktivnosti (ADD) ispoljava se kroz 4 osnovne karakteristike ponašanja koje se ne javljaju kod sve djece u isto vrijeme i uvijek:

1. Pažnja djeteta je ili potpuno fokusirana na sadržaj koji ga interesuje pa isključuje ostale spoljašnje draži ili potpuno lutajuća kada je riječ o sadržajima koji ga ne interesuju pa djete nije u mogućnosti da se skoncentriše na datu aktivnost ili  sadržaj, a ono što je još interesantnije, stvari mu brzo dosade i za njih gubi interesovanja. ADD djete teško može samo da održi pažnju duže od 5-10 minuta, te mu je potreban stalni nadzor;
2. Pažnja mu je totalno pometena te svaki stimulus može da mu privuče ili odvuče pažnju, međutim, kada mu nešto privuče pažnju, ono se udubi u taj sadržaj i ne čuje ništa oko sebe (čak i kada ga uporno dozivate na šta reaguje bijesom i negodovanjem jer ga prekidate u nečemu što ga interesuje). Pored pažnje, selektivna mu je i memorija, pamti ono što je njemu bitno i interesantno, a one činjenice koje su u nastavnom sadržaju zaista važne, jer ono ih smatra nevažnim i ne pamti ih. Ometaju ga potpuno nebitne stvari. Često započinje veliki broj aktivnosti, ali ne dovršava ni jednu;
3. Impulsivnost se ogleda u tome što ovakvo djete reaguju prije nego što razmisli, zbog čega se može naći u opasnosti ili nevolji. Nema sposobnost povezivanja svoje akcije i posljedica i sagledavanja istih. Neoprezno je, brzopleto i nepromišljeno, ali nakon načinjene štete, osjeća se loše zbog izazvanih nevolja. Međutim, može se naći i u opasnim situacijama jer mu je akcija brža od pameti. Njegova impulsivnost se ispoljava i u socijalnoj interakciji: ima slabu sposobnost da sasluša druge, ne može da odloži zadovoljenje svojih potreba, da čeka u redu, da sarađuje sa drugima, da dijeli stvari, impulsivno laže, stoga jako teško održava svoja prijateljstva. I u školskim zadacima ispoljava impulsivnost, radi zadatke na brzinu, brzopleto, ne provjerava rezultat dva puta, ne obraća pažnju na znakove, pitanja i postupak rješavanja, odgovara na pitanja bez da podigne ruku ili da ga nastavnik prozove;
4. Pretjerana tromost i hipoaktivnost, ali i pretjerana radoznalost je još jedna od karakteristaka ADD-erišta. U ovoj radoznalosti ga vršnjaci često prate i podržavaju, a još češće biraju za lidera grupe.

Još neke od osobina koje prate ADD su: pretjerana emotivnost, visok intenzitet izražavanja emocija, skolonost ka pretjeranom reagovanju na najmanji povod, vođenje momentom, tj. vođenje samo onim što se dešava u sadašnjosti, a o prošlosti i budućnosti uopšte ne razmišlja. Ima potrebu za čestim nagradama i pohvalama, dosađuje se naročito kada radi nešto što je sporo, što se ponavlja i traje dugo, ima ekstremna kolebanja pažnje, energije i radne sposobnosti, zaboravno je, sa lošim osjećajem za vrijeme, nesposobno da se stavi u poziciju druge osobe i da pogleda na situaciju iz drugog ugla, a kao najčešći pratilac poremećaja pažnje idu disgrafija, diskalkulija i disleksija.

ADD pored negativnih, ima i svoje pozitivne strane, među kojima su: spontanost, kreativnost, sposobnost hiperfokusiranja na neki zadatak. Ova djeca su zabavna i preduzimljiva, brzo misle (imaju sposobnost da vide širu sliku, suštinu, da brzo uoče skrivene veze između pojava), upornost, visok energijski naboj koji vodi ka hiperproduktivnosti.

U suštini, ADD nije poremećaj u pravom smislu riječi kako to njegov naziv govori, već različitost. Takva djeca su drugačija od svojih vršnjaka jer se drugačije ponašaju, drugačije razmišljaju i uče, a problemi u učenju potiču od toga što je školski sistem napravljen po mjeri “prosječnog” djeteta a ne različitog i indididualnog.

I među poznatim ličnostima ima onih sa ADD-om: Mocart, Čerčil, Tomas Edison.

U tretmanu ADD-erišta najvažnjiju ulogu imaju roditelji i vaspitači koji su tu da ovakvu djecu oblikuju i usmjeravaju na adekvatan način. Iako su ova djeca teška za podizanje i vaspitavanje, nijesu beznadežna. U tretmanu ADD-a često se koristi medikamentozna terapija koja daje pozitivne rezultate, ali u kombinaciji sa sljedećim postupcima:

–          Konsultacije se sa nutricionistom o korigovanju ishrane djeteta;

–          Savjetovanje sa psihologom o strategijama za modifikovanje djetetovog ponašanja;

–         Savjetovanje sa pedagogom i psihologom o strategijama učenja kako bi se pomoglo djetetu da efikasije uči, preuzme odgovornost za sopstveno postignuće i da što bolje organizuje svoje vrijeme i aktivnosti u kući, školi i ostalim aktivnostima;

–          Slanje djeci pozitivnih poruka i u negativnim situacijama;

–         Izbjegavanje omalovažavanja i vrijeđanja djeteta kada pogriješi jer reakcije im nijesu zlonamerne već impulsivne i nepromišljene;

–         Podešavanje porodične atmosfere prema zajedničkom uživanju jer djeca imitiraju odrasle i njihove odnose.

Ako dete ne nauči strategije učenja, ne nauči da sluša, čita i održi pažnju pri tome, povećanje vremena koje provede u učenju neće bitno uticati na popravljanje rezultata u školi. Produžavanje vremena učenja, kažnjavanje i prekoravanje dovodi do negovodanja zbog preopterećenosti i nedostatka slobodnog vremena za igru, što još više komplikuje situaciju i često rezultira poremećajem odnosa na relaciji dijete-roditelji i dijete-škola.