PIŠE: Nada Bukilić

Vidim: različite su reakcije na ovu vanredno važnu temu. Šteta. Jer, svi zaboravljamo – ili namjerno nećemo da se sjetimo – da je odnos prema ženi, u suštini, odnos prema djeci, a od toga nema preciznijeg instrumenta za mjerenje civilizacijskog nivoa jednog društva. I, da, istina je: da se, kojim slučajem, porađaju muškarci, em bi sve bilo drugačije, em bi se o njihovim velikim porođajnim dostignućima nadugo i naširoko smišljale, pjevale i pisale potresne epske pjesme, uz natrunke lirike:

“Šta se ono u bolnici širi; il’ su jedra il’ krila sokola..”

No, sokoli se ne porađaju – sva sreća! Hvala Svevišnjem na tome! Uz nepresušne fudbalske teme, ova bi nas tek dotukla!

Elem, moje iskustvo: Prije više od dvadeset godina, rodila sam svoje prvo dijete. Porođaj prirodan, lak, bez problema. Babica – jednostavna žena koja radi svoj posao. Nema tu nikakvih emocija, ali se, ipak, osjećate sigurno jer vam se čini da ona zna šta radi. Doktorka je bila “tu neđe” i nije nam smetala – meni i babici – da porodimo mene. Kasnije je ušla i obavila to što treba i to je sve od nje. Dosta! Međutim, sat prije samog porođaja, ta ista doktorka mi je prišla i pripitala me (što jes’ jes’) kako sam? Zbog upravo nastupajućeg bola, nisam odgovorila, samo sam je stegla za ruku, koja je bila tu, na dohvat. I dan danas pamtim kako je grubo, s neskrivenom odvrtanošću i sa dubokim prezirom,  ta humana doktorka istrgla svoju nježnu šačicu iz moje ogromne, dvadesettrogodišnje grube ručerde, koja joj je, malo je falilo, imala sve koščice polomit’!

Nekoliko dana, koje smo moja beba i ja proveli u KBC-u, pamtim po prljavštini svega što vidite, dotaknete, pomjerite…po bubašvabama koje su šuškale noću i uskakale u nathasne pored kreveta, u nesesere, u kutije sa keksom…po česmi koja kapa i kapa i kapa, a ne može se otvoriti…po nevjerovatno nervoznim i drskim sestrama, po, još nevjerovatnije, arogantnim i nedodirljivim doktorima, koji uvijek “imaju facu” kao da će povraćati kad vam uđu u sobu…po činjenici da doktorka, koja me je navodno porodila, nikad nije ušla u našu sobu, a za pedijatra nismo znale ni da postoji! Pa, ipak, najteže mi je od svega pao taj momenat kad je doktorka istrgla svoju ruku iz moje!

Tada sam odlučila da, ma koliko djece imala, nikada više neću ući u KBC! Baba mi je bila još u punoj snazi! Moja baba, velika, čuvena i hvaljena samouka, seoska babica, koju su žene molile da ih porodi zbog “meke i srećne ruke”. Naime, djeca koju je moja baba porađala, prije i dosta dugo nakon rata, ostajala su u životu, kao i njihove

majke i bila “nafačna”! Kad budem rađala opet, planirala sam, porodiće me baba i rodiću nafačno dijete!

Ipak me, sljedećeg puta, nije porodila baba. Imala sam veliku sreću pa odoh na Cetinje, kod dr Milutina Vukića i njegove sjajne ekipe. Ljudi, to je bilo otkrovenje! Ondašnji utisak da je najveća sramota biti trudna žena, a najgadnija slika čin rađana, zamijenilo je osjećanje veličanstvene moći i bezgranične sreće što, u istom ritmu, sa vašim srcem kuca još jedno! Velika, kao okean široka raznježenost, uz bezgraničnu ljubav i prema sopstvenom stomaku i prema ocu djeteta (čak i prema muškarcima uopšte!?) i prema svakom djetetu koje sretnem, pa i prema cijelom svijetu, držala me je mjesecima! Kakva nemjerljiva, neuporediva sreća! Mogla sam, tako, ostati trudna godinama!

A onda je na red došao porođaj! Dr Vukić je bio sve vrijeme uz mene, a prekinuo je odmor (bijaše ljeto u jeku!) da bi došao i porodio svoju pacijentkinju! Tu su bile: najdraža Buba (Ljubica Kićović, glavna sestra), blaga, nježna babica Mira, i još dvije divne sestre kojima sam (izvinjavam se i duboko klanjam) zaboravila imena. I opet lak, brz porođaj, sve bez problema. Ali, svi oni oko mene, hrabre me, navijaju, maze, tepaju mi najljepšim riječima, drže me za ruku, otiru oznojeno čelo, ljube u kosu… Eh, ljudi moji: nikada nijedna žena na svijetu nije rodila do JA! Eto, tako vas tamo, na Cetinju, “zamađijaju”! Eto, tako se tamo, među ovim neponovljivim ljudima, osjećate kad ste: trudnica, porodilja, majka, žena..!

I rodih nafačno dijete! Ne prođe ni petnaest minuta, hitno u porođajnu salu dovedoše jednu Romkinju, kojoj je na sred ulice pukao vodenjak i spopali ju porođajni bolovi. Još sam u sali i gledam doktora Vukića i ostale, gledam sami porođaj: potpuno isto ponašanje i prema ovoj ženi, iste nježne riječi, jednako ohrabrivanje i podržavanje i, konačno, zaplaka i njeno dijete! Nadam se, nafačno!

Potom me je oduševila i dr Nada (opet ne znam prezime), pedijatar, koja nam je došla, porazgovarala sa svakom od nas devet u sobi, a onda nam lijepo, do tančina, opisala zdravstveno stanje naših beba…

A Bolnica Danilo I nije moderna kao KBC, ali je čista i uredna! Tamo vas svi paze, svi su pristojni, ljubazni, topli… Sestre su vam baš sestre, doktori su vaši najbolji prijatelji i, ako su strogi – vi znate da je to sve u cilju najbolje brige za vas i vaše dijete; higijeničarke su vam drugarice koje će trknuti do grada da vam nešto kupe, donesu…gospođe u kuhinji će vam ponuditi poseban jelovnik, kad primijete da ne jedete dobro i sl. i td. I danas je Danilo I jedina bolnica od koje me nije strah, naprotiv! Jer, bolnicu ne čine zidovi i instrumenti, već ljudi, njihovo stručno znanje, ali i poimanje života i zdravlja i njihove “lake, nafačne ruke”.

Da se vratim početku priče: kad rodite zdravo dijete i kad ga donesete doma, kad vas dodirnu njegovi majušni prsti, nasmije vam se ili ga privijete na grudi, vrlo brzo zaboravite i porođaj i sve one prikaze od doktora i sestara, koje su vas maltretirale i ponižavale. (Kao što zaboravite da i među takvima ima onih divnih i predanih ljudi, koji zaista vole svoj posao i pošteno ga rade.) Ali, ono što nikada ne možete zaboraviti jeste istina da su prema ženi uvijek najgore – žene, i da mi nikada i nikuda nećemo stići jer nemamo međusobne solidarnosti i nemamo samilosti i saosjećanja jedna za drugu.

A muški svijet je solidaran i saosjećajan. Zato bi bilo sve drugačije kad bi oni rađali, a ne žene. I imali bi pravo da nas “dave” porođajnom epikom i lirikom do beskraja!

Jer, jeste svaki porođaj epski važan i velik događaj, i jeste rođenje djeteta najliričniji trenutak u veličanstvenosti vasione! Zato, da se ne lažemo: kad izmjerimo na kojem smo civilizacijskom nivou, bilo da je visok ili nizak, on je, prije svega rezultat ukupnog odnosa prema djeci, odnosno ženskog odnosa prema zeni! Nikada nismo zavisile od muškaraca u onoj mjeri u kojoj zavisimo jedna od druge! Ni vjekovima ranije, ni u ovih nekoliko posljednjih decenija kad se naši muškarci igraju rata, mira, fudbala, politike i seksa…