Prenosimo još jedno potresno svjedočenje porodilje koja je pisala današnju priču u Dnevnim novinama u okviru inicijative “Uvedimo podgoričko porodilište u 21. vijek”.

Porodilja M.P. kaže da je zahvaljujući lošem odnosu medicinskog osoblja u porodilištu zbog stresa ostala bez mlijeka i bebu nije mogla da doji. Nakon izlaska iz bolnice pokušala je sve kako beba ne bi bila uskraćena za majčino mlijeko. Svi napori su bili uzaludni.”Eto, moja beba je bila uskraćena za mlijeko, za najznačajniju hranu zahvaljujući doktorima koje ima naš KCCG”, priča M.P.

Dosta toga je rečeno za naš Klinički centar. Svi sada imamo pravu sliku stanja.

I ja sam jedna u nizu koja je imala loše iskustvo u porodiljskoj sali prošle godine, polovinom 2011. Sarađivala sam sa babicom i doktorom koliko sam mogla, da bih na kraju doživjela to što nikome, pa ni najgorem neprijatelju ne bih poželjela.

Porođaj je prošao dobro i mislila sam to je to, gotovo je, glavno je prošlo. Prebrinula sam, nema više bolova, muke, jer to mi je bio prvi porođaj, pa nisam znala šta me sve čeka. Međutim, njima se smjena tada završavala. Otišli su i ostavili su me na stolu da ležim. Babica je došla i prekrila me čarsafom. Pitala sam je: “Zar me nećete šiti”, a ona me je samo pogledala i rekla: “Ma to su samo dva konca, sačekaj da dođe neki od doktora, jer svi su u sali, imaju hitan carski rez”. Dodala mi je mobilni telefon da pozovem moje.

Ostala sam sama, u ogromnoj sali, i pričala sa mojima. Poslije 15 minuta došla je jedna od sestara i uzela mi telefon, uz obrazloženje da ne smijem više pričati. Naravno, opet sam ostala sama na stolu prekrivena čaršafom, čekajući da neko dođe da me pregleda i da vidi jesam li uopšte živa. Međutim, poslije 45 minuta čekanja dolazi jedan od doktora, ili je to bio asistent, pojma nemam jer se nije ni predstavio, i zamislite ljut, ne gleda u mene samo ljutito sjeda na stolicu. Sestra je došla, otkrila me i snažno navalila na moje noge da se ne bih pomjerala. Dalje da vam ne pričam. Samo one koje su se porađale i imale ovako ili slično iskustvo mogu da zamisle šta mi se desilo i kroz kakve sam muke prošla. To u stvari nije bol, to je nešto nenormalno. Nešto što nema pravi opis, nešto što boli najviše na svijetu.

Vjerujem da svi znate da ušivanje nakon porođaja mora odmah da se obavi. Mene su ostavili da čekam 45 minuta, a zatim došli i još ljuti što moraju svoju dužnost da obave.

A tek to kako su je obavili. Molila sam da mi daju lokalnu anesteziju, a odgovor je bio da to ne mogu da dobijem. Molila sam ih više puta, ali su svi ćutali, ljuti što rade svoj posao.

I zamislite, ta moja dva konca, kako mi moja divna babice reče, pretvorila su se u bezbroj konaca. Ni sama ne znam koliko. Zamislite samo da ležite na porodiljskom stolu sat vremena, da vam niko ništa ne radi, pa bi vam bilo muka, a ne da trpite toliki bol. Osjecala sam svaki ubod igle, svako provlačenje konca i svaki trzaj, a bilo ih je bezbroj, tako grubih i nemilosrdnih i molila Boga kad će da prestane.

Na kraju, moje tijelo je oguglalo na bol. Gledala sam u jednu tačku, ćutala. Suze su same lile i pitala se zašto? Zašto sam ja ovo sebi dozvolila? Zašto nisam vrištala? Znam da ni to ništa ne bi promijenilo jer bih mogla na kraju dobiti batine kao neke druge.

Poslije sat ušivanja nisam više osjećala ništa. Donji dio mog tijela kao da je bio paralisan, kao da nije bio moj. Osjećala sam samo suze koje su se lile niz obraze. Osjećala sam prezir i gnušanje prema tom doktoru, sestri, bolnici.

Zahvaljujući tom doktoru svoju bebu nisam mogla da dojim jer nisam imala mlijeka. Od stresa koji sam preživela mlijeko se povuklo i nestalo. Kada sam izašla iz bolnice probala sam sve, pila sam sve moguće čajeve, sve moguće napitke, ali mlijeko se nije vratilo.

Eto, moja beba je bila uskraćena za mlijeko, za najznačajniju hranu zahvaljujući doktorima koje ima naš KC. M.P.