Polazak u školu

PIŠE: psihološkinja Lidija Mirković, vrtić Kućica

Jednog trenutka je još beba, u drugom već na pragu škole. Polazak u školu postavlja nezaobilazne zahtjeve: djeca treba da idu u školu i to svaki dan. Dijete će biti van kuće veći dio dana, takmičeći se sa vršnjacima za pažnju učitelja. Moraće da izađe na kraj sa bučnim školskim dvorištem, i djecom koja često neće biti uviđavna i druželjubiva. Moraće da sjedi mirno, da bude tih i radi bez stalne pažnje i pohvala. Sve ovo nije jednostavno. Što bolje pripremimo dijete za školu, bolje će se snaći.

Ne mora da zna da čita, piše i sabira prije polaska u školu, ali će svakako biti od pomoći ako dijete umije da vodi neku aktivnost bez nadzora odraslih, da sjedi bez vrpoljenja, da vodi olovku i podnosi graju u učionici punoj nepoznate djece.

U učionici

Glavna karakteristika škole je da dijete samostalno radi u sredini prožetoj takmičarskim duhom.

Mala djeca znaju kako se uči. Novom zadatku prilaze sa entuzijazmom i pokušavaju da riješe problem, ili posmatraju svoje roditelje i oponašaju ih. Očekuju pohvalu. Kada otprilike vide kako se nešto radi, vježbaju to sve dok ne izvješte. Maloj djeci je učenje zabava, i roditelji se slažu sa njima (odrasli dječije učenje nazivaju igrom). Mala djeca su kooperativna i uslužna, i ona koja su dobro zbrinuta očekuju isto ponašanje i od drugih. Braća i sestre unose takmičarski duh u ovaj miran svijet, kao što je to slučaj i kod druge djece koja dijele i bore se za pažnju onoga ko se brine o njima (što donekle sva djeca rade). Ipak, konkurencija kod kuće je rijetko toliko oštra kao ona sa kojom se dijete svakodnevno srijeće u školi.

Kao i kod kuće, dijete može da privuče pažnju dobrim ponašanjem, ali i lošim. Ako mu je potrebna konstantna pažnja, izabraće lakši put. Skretanje pažnje učitelja na sebe najlakše se postiže vrijednim radom, ali i time što ne pazi, stalno priča ili ometa čas. Što je djetetu potrebno više pažnje, to je vjerovatnije da će izabrati jednu od poslednje tri mogućnosti.

Manje pomoći nego kod kuće

Odnos djece i odraslih u tipičnom razredu iznosi 25-30:1, što znači da djeca dobijaju manje nježnog podsticaja, i rijeđe ih ohrabruju nego kod kuće. Učenje se više zasniva na djetetovom slušanju i radu bez stalne pažnje nekog od odraslih. Djeca koja su naučila da sama sebe hvale, osjećaju se dobro u svakoj sredini. Ali ako im je i dalje potrebno usmjeravanje od roditelja, jer ne umiju sami sebe da pohvale, imaće poteškoća.

Neizbježno je takmičenje kada 25-30 djece rade istovremeno isto, naravno neki uspješnije od drugih. Ne mogu sva djeca stalno biti među najboljima, i shvatanje činjenice da neće biti glavna zvijezda odjeljenja može biti šok za dijete, pogotovo kod prvorođenčadi. Često je teško prihvatiti ne baš najbolji uspijeh u školi, posebno ako shvati da postoje i drugi načini da se bude u centru pažnje (biti najglasniji, najbezobrazniji, najnemiirniji).

Snalaženje u gužvi

Djetetu je još prije polaska u školu potrebno da bude član grupe. Jaslice, vrtić pa čak i škola plivanja su dobra priprema za to. Ako dijete ima problema u školi treba naći grupu u kojoj je uspjeh ili neuspijeh manje bitan element (npr. Izviđači ili gimnastika). Drugo riješenje je da dijete gradi i jača svoje samopouzdanje.

Nagrađivanje

Proučavajući način učenja kod pacova, naučnici su utvrdili da ako pacov dobije kocku šećera svaki put kada uradi zadatak, prestaće da ga radi čim mu se šećer oduzme. S druge strane, ako samo povremeno biva nagrađen, naučiće da radi i bez šećera. Isto važi i za djecu – imajte to na umu pred djetetov polazak u školu. Ako je naviklo na povremenu pohvali, napredovaće.

Najdolednije ponašanje postiže se pohvalom u neredovnim intervalima. Jednom izrazite svoje zadovoljstvo kada je dio zadatka uspješno obavljen ili je pri kraju ili je u potpunosti završen.

Samomotivacija

Ključ školskog uspjeha je naučiti da motivišemo i hvalimo sebe. Dijete koje umije da pohvali svoj rad ne zavisi od odobravanja učitelja. Ako umije da savlada zadatak bez potrebe da mu se svaki detalj objasni obezbjeđuje sebi pohvalu i uspijeh. Ako umije da nastavi dok se drugi još bore  tamo gdje su zapeli, znači pobjedu iako rezultat nije savršen.

Učitelji ne mogu svu djecu stalno hvaliti, ali je sistem nagrađivanja zvjezdicama i značkama snažan podstrek za marljiv rad. Lakše će se snaći dijete koje je pred polazak u školu već naviklo da se kreativno igra i neko vrijeme samostalno radi bez pohvale na svakom koraku.

Navikavanje na rad

Od školske djece se očekuje da duže vrijeme sjede mirno i samostalno rade. Nije im dozvoljeno da lutaju od jedne do druge aktivnosti i moraju da završe postavljen zadatak. Za mnogu djecu ovo je najteži aspekt polaska u školu. Ako uvijek dozvolite djetetu da prekine kada mu je dosta, nikada nećete izgraditi potrebnu izdržljivost. To je pitanje kompromisa: ne valja ni kada uvijek ima samo jedan list za crtanje, ali ni to da išara deset listova prije nego što uopšte i počne da crta. Od djeteta starosti 4 – 5 godina možete zahtijevati da skloni svoje stvari što ga usmjerava da postavi cilj ispred sebe i završi započeto.

Zadržavanje radoznalosti

Mala djeca vole da istražuju i otkrivaju stvari. Kada prvi put kroče u školu, većinom su radoznala i spremna da uče. Neće svakog ta interesovanja držati i kasnije. Konkurencija je na mjestu ako ste među najboljima, ali obeshrabruje onog čiji se napori završavaju neuspjehom. Početak će biti slab ako dijete nije pripremljeno za učenje. Npr. Nije u stanju da sjedi mirno ili da samostalno radi. Najbolji način da dijete uputimo u čari učenja jeste da ga podstičemo da istražuje kako šta funkcioniše. Radoznali um uvijek želi da zna zašto.

 

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply