Higijena na nivou država trećeg svijeta

Tijana je porodilja koja je pisala današnju priču u Dnevnim novinama u okviru inicijative “Uvedimo podgoričko porodilište u 21. vijek”, koju prenosimo integralno.

Porodilja, koja, kako i sama za sebe kaže, nije razmažena princeza i ne prenosi tešku životnu priču, već svoja iskustva iz Porodilišta Kliničkog centra. Na Odjeljenju akušerstva je dočekao horor, pocijepana neoprana posteljina koju mijenjaju samo pred vizitu. Nema nikog da išta objasni, posavjetuje, kaže kako je beba. Srećom je generacija, koja od komunizma pamti samo 80-te, generacija koja se ne boji iznijeti svoje iskustvo, kritikovati u cilju poboljšanja, a ne rušenja poretka.

PODGORICA – U Kliničkom centru Crne Gore sam rodila troje djece. Prvo 2002. godine, treće 2012. Sve troje prirodnim putem, porođaji protekli bez ikakvih problema, djeca rođena zdrava, babice mi govorile da sam banica.

Prvi porođaj. Porodila me babica, a ljekaru koji je došao da zašije ranu rekoh da sam alergična na obične konce. „Gospođo, nemojte me učiti mome poslu!”, bi jedino što čuh te večeri. Na Odjeljenju akušerstva me dočekao horor. Pocijepana neoprana posteljina koju ti mijenjaju samo pred vizitu. I to, naravno, samo poprečni čaršav. Hrana koju bolje da ne donose, nema nikog da ti išta objasni, posavjetuje, kaže kako je beba. Polomljena kupatila, toalet koji je uveliko ličio onom na željezničkoj stanici… Trećeg dana dolazi vizita i daje dozvolu da idemo kući. Jedna od sestara se vraća u sobu i na uvo mi šapuće: Vama se rana inficirala, zovite odmah patronažu. Nažalost, u gradu u kojem smo tada živjeli patronaža nije radila vikendima i praznicima, a mi smo izašli dan pred 1. maj! Mjesec dana nijesam mogla ustati iz kreveta, mjesec dana uzeti dijete u ruke. Prinosili su mi je, kao da sam imala ne znam kakvu operaciju. Dugotrajna temperatura, infekcija rane, bolovi, konci koji su se poskidali…

Drugi porođaj. Sa vrata porođajne sale ugledam istog ljekara i kažem: „Nemoj da ste mi se primakli”. “Dobro gospođo, sad ćemo pod nož!” i prepusti me stažistkinji. Uredan porođaj za pola sata od prijema, stažistkinja koja izuzetno odradi ušivanje. Odjeljenje akušerstva- da li očekivati da se za samo 13 mjeseci nešto promijenilo?

Godina 2012, dva sata ujutru, Podgorica okovana snijegom i ledom, nema rasvjete, taksi ne može prići zgradi, pa hodamo do njega. Ulazim u Klinički centar, dočekuje me mlad ljekar. Svi izuzetno ljubazni, porađaj gotov za 20 minuta. A onda opet poznata vožnja do Odjeljenja akušerstva. I očekujem neku veliku promjenu, očekujem nešto u skladu sa vijekom u kojem živimo. Kakvo razočarenje. Smiještaju me u sobu u kojoj nema grijanja! U kojoj se žene već danima mrznu dok je u državi vanredno stanje zbog hladnoće! Poskakujem u krevetu od hladnoće ispod dvije bolničke dekice. Ko se porađao zna kako je hladno poslije porođaja čak i na 40 stepeni ljeti. Lavabo curi, pa je porodilja koja spava na 20 cm od njega konstantno pokvašena. Još uvijek 2 tuš kabine i 2 toaleta na, tih dana, 50-ak porodilja. Tavanica ispred sobe prekrivena buđi, kreč i malter koji pada sa nje. Kupatilo polomljeno, higijena na nivou neke države trećeg svijeta. I što se promijenilo? Pa hladna soba, kojoj smo otvarali vrata da se ugrijemo toplotom iz hodnika nije bila više bijela, već okrečena u neku lila nijansu sa ljubičastim detaljima. Promijenio se stav osoblja, pa eto svaka druga sestra pri ulasku u sobu nazove dobar dan.

Ne, ja nijesam razmažena princeza, i ne prenosim tešku životnu priču. Nijesam ni neprijatelj države, kako to neki rekoše, jer napadam Klinički centar. Ja sam eto, srećom, generacija, koja od komunizma pamti samo 80-te, generacija koja se ne boji iznijeti svoje iskustvo, kritikovati u cilju poboljšanja, a ne rušenja poretka. Ja sam banica crnogorska i samo tražim human tretman, tražim uslove koje zaslužuju sve trudnice, porodilje i novorođenčad. Tražim da mi je soba ugrijana, da mi se nazove dobar dan, da mi se stavi čista posteljina, da imam ishranu prilagođenu porodiljama i dojiljama. Tražim toplu vodu da se istuširam i mjesto đe ću to uraditi. Da me posavjetuju kako da podojim dijete, da mi pokažu kako da ga prepovijem. Ja samo tražim da me tretiraju kao ljudsko biće, jer nijesam u porodilište došla zbog osoblja, već zbog sebe i svog đeteta, dok porodilište postoji upravo i samo zbog nas.

Prošla je jedna dekada. Moje prvijenče puni uskoro 10 godina. Hoće li je za 10 godina dočekati isti uslovi u Kliničkom centru, kao mene kad sam nju rađala, kao i prije 15 dana? Ovu priču dijelim upravo zbog nje, zbog svih naših kćerki, sestara, snaha, zbog našeg zdravog potomstva.

  • HiPP

    Procedure i Izazovi Samohranog…

    Comments

    Leave a Reply