Bebe zaražene bakterijama zbog gliba

Najnoviju priču iz serijala “Uvedimo podgoričko porodilište u 21.” napisala je porodilja Tanja Miranović koja kaže da je svoj najljepši trenutak, rađanje djeteta, morala da podijeli sa nervoznim medicinskim sestrama koje nijesu htjele da promijene ni krvavi čaršav, “jer se to ne radi svaki dan” i moraju kući da idu. “Porođaj mi je jedno od najljepših iskustava koje sam imala, ali dolaskom u sobu na akušerstvu srušila se lijepa slika stvorena u sali”, kaže Tanja. Priču prenosimo integralno.

Porodila sam se prije 11 mjeseci i mogu reći da je porođaj jedno od najljepših iskustava koje sam imala. Ekipa koja me je primila bila je sjajna. Doktor koji me je porodio, divan je, zna svoj posao i uliva povjerenje. Takođe, sve osoblje koje je toga dana bilo u sali, prema meni se ophodilo  kao da sam im najrođenija. Tako dobro pripremljena uz školu za trudnice, vježbe, razgovore, naoružana optimizmom i uz malo sreće, sve je prošlo kako treba kada je porođaj u pitanju. Dakle, za porodilište imam samo riječi hvale.

A sad ona druga, ružna strana priče. Zakazan epidural, doktor se nije pojavio. Zvali su ga svi od mojih preko ostalih doktora, ali ništa, nje htio da se javi na telefon.

Sa dolaskom u sobu ruši se lijepa slika stvorena u sali. Nema svijetla, posteljina iscijepana, pojavljuje se sestra: Digni spavaćicu da te čistim. Evo ti guska pa se pomokri. Osjećala sam se kao guska u pravom smislu te riječi. Naravno da nijesam mogla ništa odraditi, pa se ona iznervirala – kako ja to ne umijem?!

Toliko prljavštine nijesam vidjela za 36 godina života – mjesto gdje beba počinje život. Moja je dobila bakteriju i morala je 10 dana biti na neonatologiji. Kasnije smo čuli da je tih dana još nekoliko beba bilo zbog iste bakterije hospitalizovano.

Što se uslova tiče, sve bi bilo oprošteno da se te sestre ponašaju kako treba. Da mi jedna sestra ne stoji nad glavom i nervira se jer ne može da mi spadne temperatura da bi mi dala bocu krvi jer, Bože moj, ona treba kući da ide! Da druga ne odbija ženi do mene da promijene krvavi čaršav jer se to ne radi svaki dan, kako reče! Da ne mogu u hodniku sijalicu promijeniti nego kad sam jednom pogledala niz hodnik, sablasna slika: siluete žena sve u spavaćicama hodaju gegajući se, a svjetlost samo iz soba dopire. Imala sam utisak da gledam neki horor film sa zombijima.

Niko se ne okreće što se dojenja tiče! A sve nešto favorizuju taj način ishrane.. Moraš da moliš da ti neko pokaže što da radiš i to urade preko volje.. Kad sam izašla, plaćala sam ženu da mi dolazi kući.

Ja zaista, osim ovoga napisanog, nijesam imala drugih loših iskustava sa toga mjesta ali, nesreća je što mi u 21. vijeku uopšte govorimo o ovome i na ovaj način pokušavamo promijeniti stvari. Kao da ne sipamo dovoljno u budžet da se, makar higijenski uslovi poprave i dovedu ih dovedu u red ovi koji su dužni da to učine. I kao po pravilu, i ovdje se pokazalo, dok ne poludiš, niko te ne shvata ozbiljno. Tek kad “digneš glas” i ti, situacija se malo popravi u tvoju korist…

Tanja Miranović

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

Leave a Reply