Dječja seksualnost – vječita tabu tema

Mišljenja o Sigmundu Freudu i danas su podijeljena. Ipak, upravo njemu možemo zahvaliti za teoriju da i sasvim mala djeca imaju svoju seksualnost i seksualno ponašanje. Prije sto godina ta teorija izazvala je ogromno zgražavanje. Bilo je komotnije vjerovati da se seksualnost pojavljuje tek u pubertetu, burom među hormonima. Danas, Freud ima potvrdu svoje teorije u mnogim istraživanjima. Prema nekima od njih (Masters, 1982), ultrazvučni pregledi ukazuju na to da se kod muškog fetusa erekcije dešavaju i nekoliko mjeseci prije rođenja, dok se vaginalno lučenje kod djevojčica uočava već 24 sata poslije rođenja. Dječaci, takođe, imaju erekcije već tokom prve godine života, a neki se sa erekcijama i rađaju.

Nosioci seksualnog vaspitanja jesu roditelji, uz dopunu vrtića u predškolskom periodu i škole u školskom. Ipak, roditelji uporno pokušavaju da izbjegnu tu odgovornost, pa stari tabui opstaju i u modernim vremenima. Mnoga djeca prinuđena su da odgovore dobijaju od vršnjaka koji možda znaju još manje od njih ili imaju lična neprijatna iskustva. Ta edukacija ne može se odraditi jednim razgovorom pred ulazak u pubertet, jer seksualno sazrijevanje djeteta počinje od samog rođenja. Dakle, roditelji su oni koji svoju djecu seksualno vaspitavaju već od prvog dana njihovog života, bili toga svjesni ili ne. Čak i kada odbiju da odgovaraju na “nezgodna” pitanja, jer misle, na primjer, da će dijete, ako mu se uskrate odgovori, prestati da pita, ili je roditeljima neprijatno da o tome govore, i tada utiču na njegovu svijest o sopstvenoj seksualnosti.

Naime, novorođenče uopšte ne osjeća seksualnost. Međutim, već u drugoj godini dječacima se više tolerišu agresivnost i sloboda, a devojčice se podstiču da budu mirnije, poslušnije, da se ne ljute, ne tuku. Na razlike među polovima, dakle, uveliko utiču i dominantni stereotipi određenog okruženja, kako roditeljskog tako i socijalnog.

Danas postoje i tzv. šeme psihoseksualnog razvoja. One su orijentacione i podložne individualnim razlikama, ali su neke faze zajedničke.

Sa dvije – dvije i po godine djeca znaju kog su pola i umiju sebe da definišu kao pripadnika tog pola (“ja sam dječak” ili “ja sam djevojčica”). Najprije razlikuju dječake od djevojčica po spoljašnjim odlikama kao što su frizura i odjeća. Većina djece još uvijek ne oseća stid (rado se svlače, uživaju da budu golišava), ali sa porastom saznanja o međusobnim razlikama, javiće se i prvi znaci sopstvenog stida. Dijete zna da dječaci i tate imaju polni organ koji se razlikuje od onoga koji imaju djevojčice i mame, ali je zbunjeno kada su u pitanju odnosi među polovima. Zato misli da se može vjenčati sa bratom, sestrom, tatom, mamom.

Već u trećoj ili četvrtoj godini djeca počinju da primjećuju genitalne razlike između muškaraca i žena, iako to ne uspijevaju da verbalno objasne.

Četvrta godina je vrijeme najintenzivnijih dječjih pitanja, iako ta faza može trajati godinama i često se vraćati. Roditelji se plaše pitanja „kako se prave djeca“, ali dijete najpre pita: “Odakle dolazi beba?” Djeca koja slobodno postavljaju pitanja i na njih dobijaju iskrene, jednostavne odgovore, imaju pozitivniji stav prema sopstvenoj polnosti i seksualnosti. Za razliku od njih, djeca kojoj su uskraćena objašnjenja razvijaju sopstvena, samim tim često i pogrešna tumačenja kao što su, na primjer, žena ostaje u drugom stanju ako proguta neki predmet ili ako mnogo jede (kada postane debela, rodiće dijete…). Zato, roditelji treba da odgovaraju tačno, primjereno uzrastu. Treba da podstiču dijete da pita sve što želi, jer ako ne pita roditelja, koga će? Ako nešto ne znaju, treba da priznaju da ne znaju i da potraže odgovor. Ako je roditeljima neprijatno ili nemaju vremena, upravo to i treba da kažu. Ne treba da zaborave da “zato” nije odgovor. Nikako ne treba govoriti ni “mali si ti da bi to razumio” i slično, već se držati onoga: ko je zreo za pitanje, zreo je i za odgovor.

Pages: 1 2

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply