Današanja djeca nemaju prilike da sanjaju o tome kako bi bilo da nešto posjeduju – oni vjeruju da im pokloni pripadaju, a roditelji se ne trude mnogo da razbiju to uvjerenje. Najnoviji playstation, roboti koji igraju, lutke koje pričaju… roditelji su često spremni na sve samo da bi pružili djeci ono što žele. Da li činimo djeci medvjeđu uslugu time što pretvaramo njihove sobe u izložbene salone fabrike igračaka? Psiholozi i pedijatri Didier Pleux, Anne Gatecel, Stéphane Clerget i Danielle Dalloz iznose svoje stavove.

Zašto toliko ugađamo djeci tokom praznika?

Okruženi smo novinskim člancima i reklamama koje se fokusiraju na ideju da su sreća i trošenje povezani i da nam posjedovanje stvari omogućava da uživamo u životu. Kada nam sa svih strana govore da sreća naše djece zavisi od onoga što ona imaju, lako je upasti u zamku mišljenja da moramo učestvovati u „potrošačkoj groznici” ako želimo da budemo dobri roditelji.

Riječi poput „frustracija” i „nedostatak” nas užasavaju. Međutim, roditelji zapravo čine djeci medvjeđu uslugu jer miješaju ono što im je stvarno potrebno sa prolaznim željama i prohtjevima. To samo dovodi do toga da se osjećaju neadekvatno kada vide da je njihov najbolji drug, drugarica ili drugo dijete iz okruženja dobilo više nego oni.

Kupovina poklona često je način da ublažimo osjećaj krivice zbog toga što smo odsutni, bilo da je u pitanju odustvo zbog posla ili jednostavno okupiranost svakodnevnim problemima. Ovakav obrazac ponašanja je pogrešan jer uči djecu da se pažnja koju im posvećuju roditelji mjeri brojem poklona.

Period praznika je prilika da se vratimo u sopstveno djetinjstvo. Što je jači osjećaj da nam je nešto u djetinjstvu nedostajalo, to ćemo se više truditi da našoj djeci ništa ne fali. Sa druge strane, oni koje su roditelji obasipali poklonima dobro znaju da sreća ne leži u pretjerivanju. Uprkos svemu, i dalje kupujemo djeci stvari koje smo sami željeli dok smo bili mali.

Pokloni i ljubav

Može se desiti da djeca odrastu u uvjerenju da je konstantan priliv poklona najsigurniji pokazatelj ljubavi. U tom slučaju ona neće biti u stanju da naprave razliku između pažnje, novca i poklona. Zbog fokusiranja na materijalnu vrijednost poklona, djeca mogu imati poteškoća u razumijevanju simboličke vrijednosti poklona i važnosti darivanja.

Da li novogodišnji i božićni pokloni treba da budu nagrada za dobro ponašanje ili dobre ocjene?

Praznična razmjena poklona jedan je od rijetkih rituala koji nam je preostao i ne bi ga trebalo uslovljavati bilo čim. Postoje mnoge druge situacije prikladnije za disciplinovanje djece ili nagrađivanje dobrog ponašanja. Praznici su period kada se okupljamo u krugu porodice i najbolje je iskorisititi ga da naučimo djecu radosti darivanja i primanja poklona.

Kako da naučimo djecu da stvarno cijene poklone koje dobijaju?

Djeca će smatrati da su pokloni njihovo pravo, ili uopšte neće obraćati pažnju na njih ukoliko ih stalno budu dobijali. Umjesto toga, treba im pružiti priliku da kažu šta bi stvarno željeli, a da im ta želja ne bude automatski ostvarena. Tako uče da sanjaju, da zamišljaju sebe u budućnosti, da zapamte trenutak u kojem su njihove želje i potrebe zadovoljene kao i da nemaju napade bijesa kada ne dobiju ono što su želeli.

Upravo je ovo proces u kome djeca uče da nijesu svemoćna, što većina djece veruje, proces kroz koji odrastaju. To je lekcija koju bi trebalo da uče svakog dana, a ne samo tokom praznika.

Izvor: Sensa, www.lovesensa.rs