Porođaj i iskustvo iz Kliničkog centra

To je bila druga trudnoća. Komplikovana, praćena kontrakcijama od 2. do 8. mjeseca. Uz lošu krvnu sliku,savjet: mirovanje i terapija. Eh… A stariji sin? Ili još bolje starija beba? Odlučih da pratim svoj organizam i da ne postanem lijena trudnica koja će dane i dane provoditi u krevetu.

Ljeto, more, jezera, rijeke, planina…od plivanja do pješačenja. Deveti mjesec- najteže iskustvo. Sa 15-ak kilograma viška i podgoričko vrelo ljeto samo sam brojala dane kad će se sve završiti. Na dan termina otvorena 3 prsta. Moj ginekolog mi kaže: “Čekamo još 4 dana. Ako ne bude do tad ništa, dođi ponovo. Ali nadam se da se nećeš doći”. Sa osmjehom, naravno. Sa osmjehom odgovorih i ja: “Nadam se”. Tri dana kasnije, veče…blagi bolovi, kažem, nema šanse, idem tek kad se sve približi kraju.Ne želim prolaziti i kroz tuđe porođaje. Ovaj moj će mi biti sasvim dovoljan.

Ujutru bolovi jači. Prokrvarih. i znam,to je to. Nema šta da više čekam. Moj mali dječačić je odlučio –  hoće napolje. Ah,konačno… Više nijesam mogla. Odlazim u Klinički centar, sa torbom spakovanom mjesec ranije. Strah… Iako sam se trudila da se ne opterećujem porođajem i razmišljanjima o tome, strah počinje na ulazu u bolnicu. Ah,šta me čeka? Znam, imam takvo iskustvo. Znam kako disati, kako ležati, kako ispratiti napone. Čak su mi govorili da je drugi porođaj lakši, ali to nije pravilo. I šta ako baš ja ne budem dio pravila?

Dolazim na akušersko odjeljenje, naravno pješke, lift nešto nije bio u funkciji. Do 3. ili 4.sprata (zaboravila sam ), sa sve jačim kontrakcijama. Nema veze, kao da neko brine o tome. Dočekuje me sestra sa vještačkom dozom ljubaznosti, a vidim najradije bi me poslala u …. Nema veze,nijesam došla tu da se prepirem sa bolničkim osobljem, već da se porodim. Na njihovu nekulturu odgovoriću mojom kulturom. Mislim da je to najbolje oružje.

Pregleda me dežurni doktor, jer u Podgorici vas ne može poroditi doktor koji je 9 mjeseci bio uz vas. A, kakvo je to tek pravilo. i ko ga izmisli? Neko sa kim ste 9 mjeseci prolazili kroz različite faze trudnoće,sa kim imate izgrađen odnos, povjerenje…ne,ne…On je ginekolog u Domu zdravlja i kako možete očekivati da BAŠ on bude sa vama na porođaju? Glupog li očekivanja. I završi doktorica pregled. Kaže: ” Četiri prsta,brzo ćeš ti to. A baletanke su ti preslatke”. Baletanke, pomislim u sebi, o čemu ona priča?

Odlazim u sobu pored da se presvučem. Ako ne znate,spavaćicu i propratni materijal donosite od kuće. Presvukoh se. Dolazi dežurna babica da uzme podatke. A tek koliko je ona ljubazna i prijatna..o tome neću da govorim. Kao da sam došla na vješanje, a ne na porođaj. Mjerenje obima stomaka, kukova, još jedan pregled… Klistir. A to je tek poseban doživljaj za čiji opis fali riječi. Šta sve treba žena da prođe, pomislih. I onda me ostaviše da čekam. Ne znam šta.

Pola sata kasnije, taman kad pomislih da izađem na terasu po malo svježeg zraka,dolazi ista babica i kaže:” Sa mnom u salu”. Ok, mislim,nema problema. Kažem, samo da nazovem supruga koji čeka ispred. Ona:”Zvaćeš ga poslije, kad se sve završi.” I odosmo. U sali 3 kreveta. Jedna mlada, buduća majka,zapomaže u prostoriji pored. Oh, kakav ambijent, pomislih. Žena,koja se porodila leži na krevetu do mog i čeka da prođu 2 sata, tačnije, da upotrijebim njihov čuveni termin, “da se ohladi”.

Priključiše indukciju. Bolovi jačaju. Obilaze me sestre, koje ulaze u salu, pitaju jesam li dobro, valjda im čudno što ne vrištim. Neću, odlučila sam da toga nema. Znam da ću tako izgubiti snagu, a čeka me još dosta do kraja. Ulazi doktorica, ista ona koja me pregledala kad sam došla. Još jedan pregled. Kaže:” Pojačajte joj ovu indukciju, nećemo je puštiti valjda da se porađa pola dana”. Dolazi babica, pojačava. Pregleda i ona. Pomislim, koliko još pregleda do kraja? Čije sve ruke treba da osjetim da bi se ovo konačno završilo? Počinju sve jači i jači bolovi. Teže i teže dišem. Kontrakcije na 10 sekundi. Srećna. Znam da je brzo kraj.

Osjetim prvi napon, drugi. Zovem babicu jer ona u prostoriji do, gleda nešto na televiziji. Tursku seriju, ako se dobro sjećam. Dovikujem joj, sestro, evo naponi, ako možete da dođete? Ili da se sama porađam, kažem za sebe. Babica dolazi i kaže :” Nema šanse da su naponi,ne mogu tako brzo.” Još jedan pregled, vrlo bolan. To odajem grčenjem lica. A ona dodaje:”Ovo ti ja pomažem, moram. Lakše će ti biti. Jeste, jeste. Otvorena si 8 prstiju. Hajde prediši još dva napona,pa počinjemo.” Presrećna sam. Dišem dva napona. Dolazi doktorica i sa njom još jedna. Ponovo pregled. Još tri sestre su tu. i 5,6 stažista ispred mojih raširenih nogu. Gledaju, valjda, kako teče porođaj. Pomislih, trebali ste cijelu bolnicu zvati.

Počinju naponi,sve češći i češći. Kažu:” Guraj”. Sreća pa znam šta da radim. Jedan, guram. Drugi…guram. Treći,ne mogu više. Osjećam kako mi se svaka kost u organizmu pomjera. Pluća kao da će eksplodirati. Kažem,ne mogu…jer mi se stvarno čini tako. Doktorica:” Možeš, možeš…ajde.” Napon, odlučujem…sad ću ga roditi. Napinjem se iz sve snage. Čujem:” Hajde, hajde, evo glavica, bravo, bravo, bravo…” Napon traje… ja i dalje guram. Čujem plač bebe. Gotovo,zar već, pomislih.

Pokazaše mi to malo stvorenjce još uvijek povezano pupčanom vrpcom sa mnom. Crven, modar, sa bijelom opnom po tijelu, vrišti… Hoću da ga pomazim, jedva ga dodirujem. Spustiše ga, otkinuše pupčanu vrpcu, odnesoše ga. Pomislih, a sad konci, šivenje, sjećam se prvog puta i znam da mi je to bilo teže nego sam porođaj. Pitam treba li šivenje, babica kaže:”Ne”. Super, mogu da odmorim. Ali ne, još malo vršljanja po mojoj utrobi. Doktorica opet pregleda. Kaže:” Bravo,odlična si bila”. Jednoj stažistkinji vidim suze. Valjda je preemotivna pa od sreće. Pritiskaju mi stomak da izađe posteljica, bol koji me razdire. Porođaj je ništa spram toga. Izlazi i to. Ponovo pregled. Ponovo mi pritiskaju stomak, a ja mislim da ću se onesvijestiti od bola. I onda me pokriše, i staviše da se ” i ja hladim”.

Od kad su mi priključili indukciju dok sam se porodila prošao je samo sat. Srećna sam, sve je u redu i brzo se završilo. Želim da vidim mog malog dječaka  ali znam da ne može. Odvoze me u hodnik, tamo čeka suprug. Radostan. Ljubi me, srećan. Pita kako sam? Super,kažem. Evo ga i sinčić. Donose ga da ga vidimo. O,kako je mali… Odnose ga odmah. Dobijam poljubac ohrabrenja od supruga i odvezoše i mene. Ponovo u porođajnu salu da prođu ta famozna 2 sata.

I dok pokušavam da odmorim legoše na krevetu do mog djevojku koja je zapomagala cijelo vrijeme u prostoriji do. Uključuju joj indukciju, ona vrišti,kuka. Znam kako joj je,ali znam i da griješi. Dvadeset minuta kasnije, ona ne može više, vrišti, plače, moli da prekinu sa svim. Kaže, hoće na carski. Eh kad bi to išlo tako, pomislim. E,ta djevojka već ne umije. Prvi joj je put. Ne sluša šta joj pričaju, ne može, boli je. Jednostavno ne zna. A u našoj bolnici ne vole kad ne znaš, kad ne slušaš. Već počinje panika, boje se ugušiće bebu. Udaraju je po bedrima. Viču na nju. Nazivaju je svakakvim imenima. A, ona se cijelo vrijeme trudi, ali džaba, ne ide. Cijela ta predstava igra se pred mojim očima, a ja ne mogu da vjerujem. Udaraju ženu, koja ionako ne zna šta je snašlo. Užas. Pola sata kasnije ona rađa. Beba ne plače. Lupkaju bebu, udaraju je po guzi. A, doktorica to hladno posmatra i dovikuje: ” Uključite reanimator”. To nije ni uključeno, a može svakog trena da zatreba?! Stavljaju bebu pod česmu, pod hladnu vodu i ona, napokon,na sreću, proplaka. Plačem i ja. Ne mogu da vjerujem šta se odvijalo pred mojim očima.

Odvoze me u sobu, tamo 3 porodilje, različite životne dobi, različite životne priče. Šest sati kasnije donose mi mog mališana. Spava. Iznenađena sam kakav je. Tamnoput, crna duga kosica, prćasti nosić i rumene usnice. Želim da ga snažno zagrlim i izljubim ali on tako nevino spava i neću da ga uznemiravam. Družili smo se kratko i ponovo ga odniješe. Sestre na odjeljenju su ljubazne, hrana užasna. Dva toaleta na cijelom spratu. Sve sam vam rekla. Higijena na nuli. Doktori u viziti nezainteresovani. Eto,da i to odrade.

Ostala sam dva dana. Svaka tri sata družila se sa mojim dječačićem.,i vrijeme mi je brzo prošlo. Jedva sam čekala da napustim to mjesto gdje nikad ne znaš šta te čeka. Gdje je odgovornost i ljubaznost lutrija. Kako koga zapane, što bi se reklo.  Ipak, prošlo je. Naše malo kraljevstvo ima novog člana, još jednog mališu, koji će ubrzo napuniti 3 mjeseca.

Savjet svim budućim mamama: Ako vas je strah od trudnoće najbitnije je da osluškujete svoje tijelo. Ako vas je strah od porođaja najbitnije je da slušate ljekare i njihove savjete. Mame, tate – Srećno!

 

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

  1. majal

    Uh naježena sam još uvijek…par minuta nakon čitanja teksta. Tako si mi osvježila memoriju na taj događaj… Sjećam se i ja te higijene..bubašvaba koje šetaju po sobi, istresanja kompletnih stvari iz torbe prije odlaska, da nekog od redovnih malih stanovnika bolnice slučajno ne odnesem kući…”hladjenja” 2 sata u sali, pa onda još sat u hodniku ispred sale…osluškivanja djevojke koja je došla prije mene par sati i ostala još par sati poslije mene…slična priča kao i tvoja…vrište, udaraju je, ona kuka…i beba koja ne plače…imala sam osjećaj da sam lakše podnijela svoj, nego njen porođaj…beba je zaplakala nakon nekog vremena, trajalo je kao godina…i ja sam plakala kad sam je čula… uh…
    Tretman sestara neću ni da pominjem…bila sam jedna od onih koja se odlučila za porođaj sa epiduralnom anestezijom…zvale su me podrugljivo “epiduralka”!?!?!?
    Ipak, na kraju je sve prošlo u redu, stigao je mali dječak koji danas ima 4 godine…. I ja sam imala publiku…onako su stajali, niko nije progovarao, samo su me zezali da li negdje žurim, kad sam svako malo pitala koliko je sati, s obzirom da sam morala na 15 minuta da se okrećem sa jednog na drugi bok, kako bi mi anestezija ravnomjerno pošla gdje treba..
    Stvarno su žene heroji…kroz šta sve prolaze da donesu novi život..i baš tamo, gdje bi žena trebalo da bude najsvetija, gdje stvara čudo života, tretiraju je najgore i to nažalost,dolazi najčešće od drugih žena… Eto odužih…izvinjavam se…ali emocije pokrenu ova tvoja priča.

  2. katarinass

    Desetka za tekst!!! Sve je bas tako kao sto si napisala. Kod mene je izazvao buru emocija,cak i suze,za trenutak sam se prebacila u tu atmosferu. Na moju srecu ja sam sve to gledala iz prikrajka, cekajuci carski rez. Nisam imala hrabrosti za prirodi, oba puta.Sjecam se da sam gledajuci cuvenu porodajjnu salu, drzala usi poklopljenim da ne slusam krike, nekako mi je cijela ta situacija najblaze receno “uznemiravajuca”. ..sve je na “pomozi Boze”!!!

  3. damiri

    Srecom, nisam imala iskustava sa porodjajima u KBC-u. Ali znam da su prilike bas takve kao u tvom textu, iz iskustava mnogobrojnog drustva, kumova i rodbine. Eto, to je nasa “glavna” klinika za ginekologiju i akuserstvo, nazalost. Tuzno je da i manji gradovi zemalja bivse Juge imaju daleko bolje uslove u bolnicama sto se tice porodjajnih sala, soba za porodilje i generalno kompletnog tretmana medicinskog osoblja, nego nas KBC.
    Ja se mogu pohvaliti odnosom sestara i doktora porodilista u Baru, naravno i tu se nadje uvijek neko da zacini pricu u negativnom smislu, ali generalno su ok. Takodje imaju baby friendly program, sto je stvarno super, bebica je najvise vremena pored majke:))) Sestre su uglavnom ljubazne i pomazu oko dojenja , sto je jako vazno.
    Moj doktor koji tamo radi, i zbog koga sam se bas tamo porodila je prije svega dobar covjek, pa sve ostalo. Svesrdno mi je pomagao prilikom oba porodjaja, bez povisenog tona i nervoze, mada sam i ja, uprkos velikom bolu, saradjivala i slusala i njega i babicu.
    Sve zene na porodjaju podnose isti bol, ali sve je stvar psihe, svi se sa bolom razlicito nosimo. Ali, vikanje i urlanje, i sta sve jos ne od strane doktora i sestara koje misle da su izmislile toplu vodu!!!!!?? Pa nismo valjda jos u kamenom dobu, ili smo samo korak ispred njega?????

  4. Nena

    ista stvar..eto jedino higijena je bila ok..a ostalo..odvratni doktor kojeg bi prije nazvala mesarom nego doktorom,ljuskovic ili ljusovic koji mi se izdrao sto mi je uput za porodjaj izguzvan i koji mi je par dana prije porodjaja uradio pregled zbog kojeg sam morala ostati u bolnici 3 dana..babice su bile ok,ali sigurno zato sto ja nisam bila histericna i porodila sam se bez vristanja i kukanja..

  5. Nikolina

    super tema za diskusiju!
    zasto se ovaj svijet toliko iskvario da svi gledaju samo na poklone i novac to je vec sira tema ali mogu reci cast izuzecima ,malo je onih koji rade sa ljubavlju i savjescu svoj posao….Nije mi je jasno kako covjek moze tako nisko da padne da na ljudski zivot majke i bebe gleda samo kroz novac na taj nacin se pomogne ili odmogne…
    Nadam se da ce se nesto promijeniti i cvrsto vjerujem u to! Poucena svojim iskustvom nemogu se bas pohvaliti ali mogu poruciti buducim mamama da vjeruju u sebe, u svog malisana kojeg donose na svijet i naravno u boga jer je on stvoritelj svih nas. paznja majki i bebi je potrebna i humana . A kako covjek u zivotu radi tako ce se i njemu vratiti!

  6. mare

    Upravo zbog ovakvih priča, a bilo je ih puno, iako ne ovako dobro ispričanih, učinila sam sve da izbjegnem Klinički centar.
    Moje iskustvo iz Meljina, a i ono što sam vidjela da se tamo događalo drugim ženama, bilo je bajka u usporedbi s ovim, i to bez pretjerivanja. Profesionalno, ljubazno i ljudski su se doktorica Zdravka Anušić i sve sestre odnosile prema mamama i bebama.
    Najviše me iritira kuknjava medicinskih sestara i doktora kako im plaća ugorožava dostojanstvo struke. Oni svakodnevno svojim pacijentima oduzimaju dostojanstvo neljudskim postupcima iako ljubaznost i humanost ne donosi nikakve dodatne troškove, ma kako ima male plaće bile.

Leave a Reply