U Crnoj Gori je, iako to malo ljudi zna, moguće djecu obrazovati kod kuće, što je dozvoljeno Zakonom o osnovnom obrazovanju i vaspitanju.

Koliko je do sada djece obrazovano na taj način nijesmo mogli da saznamo ali su poratlu Roditelji.me u Ministarstvu prosvjete objasnili da interesovanje postoji i da se ta vrsta školovanja koristi.

Ukoliko se odluči za takvu vrstu obrazovanja, roditelj je dužan da o tome, najmanje tri mjeseca prije početka školske godine, pismeno obavijesti školu u koju je dijete upisano.

To obavještenje treba da sadrži i javno važeći program prema kojem će dijete biti obrazovano. Školi se osim imena i prezimena djeteta, dostavlja i mjesto u kojem će obrazovanje biti organizovano, kao i ime i stručna sprema osobe koja će se baviti tim poslom. Škola vodi evidenciju i dokumentaciju o obrazovanju učenika kod kuće.

U Ministarstvu prosvjete kažu da obrazovanjem kod kuće učenik mora steći obrazovni standard znanja po programu škole u koju je upisan. Škola je dužna da, na kraju nastavne godine, organizuje provjeru znanja tih učenika.

Učenici sa posebnim potrebama koji se obrazuju kod kuće moraju steći obrazovne standarde znanja po prilagođenim programima. Ako učenik ne postigne standarde znanja za pojedine predmete određenog razreda, ima pravo na ponovno provjeravanje znanja prije početka naredne školske godine.

Ukoliko se ponovnom provjerom utvrdi da učenik nije postigao utvrđeni standard znanja, učenik mora u narednoj školskoj godini nastaviti obrazovanje u školi.

Minstarstvo propisuje način i postupak provjere znanja učenika koji se obrazuju kod kuće.

U prva tri razreda provjerava se znanje iz maternjeg jezika, matematike i prirode i društva, a od četvrtog do petog iz svih predmeta.

Škola u koju je učenik upisan i u kojoj se provjerava znanje, izdaje učeniku svjedočanstvo o obrazovanju kod kuće, koje je javna isprava.

Obrazovanje kod kuće je posebno rašireno u razvijenim zemljama Zapada, i to u Austriji, Švedskoj, Sjedinjenim Američkim Državama, Velikoj Britaniji, Irskoj, Francuskoj, Mađarskoj, Norveškoj, Poljskoj, ali i na Istoku; u Sloveniji, Ukrajini i Srbiji.

U Sjedinjenim Američkim Državama je takozvano kućno obrazovanje veoma popularno, posebno od 80-ih godina prošlog vijeka. Procjenjuje se da se u Americi kod kuće školuje oko milion i po djece, odnosno oko tri odsto ukupne populacije školskog uzrasta.

U Ukrajini je specifično to što je obrazovanje kod kuće legalno od 2000. godine ali kako je objavljeno na Wikipediji, lokalne vlasti često zanemaruju zakon i sami postavljaju roditeljima dodatne zahtjeve.

U Njemačkoj, Rumuniji i Holadniji, na primjer, nije moguće djecu obrazovati kod kuće. Mnogi roditelji u Njemačkoj koji žele da obrazuju djecu kod kuće primorani su da to rade ilegalno još od1938. godine.

Rumunsko udruženje za obrazovanje kod kuće trenutno radi na tome da država legalizuje taj vid školovanja i da roditelji dobiju pravo slobodnog izbora načina obrazovanja svoje djece.

Obrazovanje kod kuće po zakonu u Holandiji tehnički nije dozvoljeno ali roditelji mogu odbiti da šalju djecu u škole iz ličnih vjerskih razloga.

Takva vrsta školovanja postaje izbor sve većeg broja roditelja koji nijesu zadovoljni lokalnim obrazovnim sistemom i koji žele da svoju djecu zaštite od negativnih uticaja u školskim ustanovama. A upravo je taj izbor veoma je bitna stavka koju na raspolaganju treba da ima svaki građanin.