Roditeljstvo kroz svjetove

Svaka mama na svijetu za svoje dijete želi najbolje i uvjerena je da mu upravo to pruža. Međutim, njen stav prema tome šta je za dijete najbolje uveliko zavisi od njenog sopstvenog djetinjstva, načina na koji je ona bila odgajana kao dijete, od kulture, sredine… Uostalom, ko može sa sigurnošću znati šta je najbolje za jedno dijete? U Peruu ili na Islandu?

Prije nekoliko godina 250 majki iz različitih djelova svijeta, Atine, Pekinga, Delhija, Berlina, Sijudad Meksika, Los Anđelesa, San Hosea, jednog sela iz Kameruna i jednog sela iz Indije, učestvovalo je u istom istraživanju. To istraživanje započela je Heidi Keller, psiholog, sa željom da pokaže ne da li kulturne razlike utiču na razvoj djeteta već KAKO utiču. Tako danas imamo i potvrde onoga što smo donedavno samo pretpostavljali.

Razlike su toliko velike da se prije može govoriti o različitim svjetovima nego o razlikama unutar istog svijeta.

Govor. Mame iz Evrope i SAD-a svojoj djeci govore, tj. tepaju, na sličan način, na primer: „O, kako je lijepa moja beba. Baš si ti jedna dobra mamina djevojčica (dječak), da li si dobro spavala, ti divna, slatka, prekrasna moja bebice…“ Ove mame koriste izrazito veliki broj nježnih riječi u vrlo kratkom intervalu. One, naravno, ne očekuju da im beba nešto odgovori, ali su podučene da će se beba, ako joj mnogo govore, posebno ako to čine sa ljubavlju, tepajući, umilnim glasom, osjećati prijatnije bez obzira na to da li razumije riječi ili samo osjeća njihovu milozvučnost, imati opšti brži razvoj i ranije progovoriti, prohodati. Međutim, ove mame mnogo više govore nego što bebu drže, maze, grle.

S druge strane, mame iz Indije svojim bebama obraćaju se sa svega nekoliko riječi, i to reči koje se više odnose na neku potrebu nego što izražavaju ljubav, na primjer: „Sigurno si sada gladan, sada će te mama prepoviti…“ Nikada ne govore bebi dok leži. Umesto toga, radije je drže uz sebe, miluju gotovo nesvjesne da to čine. I ono što je posebno zanimljivo, dok maze svoju bebu, često, jednostavno, ćute.

Igračke. Kada se rodi, beba je u Atini ili Los Anđelesu odmah zasuta velikim brojem igračaka. Na drugom kraju svijeta, na primjer u Africi, siromaštvo je uticalo na to da dječja psihologija i pedagogija smatraju da za dječji razvoj igračke nijesu neophodne.

Dojenje. Kada pitate mamu iz Berlina da li će dojiti svoju bebu, ona će odgovoriti da nije sigurna. Smatra da je to zdravo, ali i da će je malo omesti u obavljanju posla, umije da navede spisak svojih prijateljica koje to nijesu činile, pa su im  djeca ipak odrasla „prava i zdrava“. Kada isto pitanje postavite majkama iz Kameruna ili Indije, gledaće vas u čudu kao da ne razumiju šta ih pitate. Dojenje je za bebu najzdravije. To se pitanje ne postavlja jer se odgovor podrazumijeva.

Nošenje. Iako nijesu uključene u ovo istraživanje, jedno od najvećih kulturno-komparativnih istraživanja koja su ikada sprovedena u dječjoj, tj. razvojnoj psihologiji, čak i mame iz Srbije, kada je u pitanju nošenje beba, znaju za različite „škole“. Neke od njih tvrde da je to jedini pravi način komunikacije sa bebom, a neke da je nošenje pogrešno jer kod djece razvija razmaženost. Naime, ukoliko bebu koja je navikla na nošenje („na ruke“) spustite kada njoj ne odgovara, ona histerično plače. To se često  širom Evrope, smatra razmaženošću. S druge strane, u Africi bebu gotovo stalno nose u rukama ili u specijalnim nosiljkama na leđima i mame, i bake, i sestre… a ona ni kada poodraste, ne pokazuje znake razmaženosti.

Ne možete razmaziti dijete ljubavlju

Svoja soba. U SAD-u i nekim djelovima Japana beba gotovo rođenjem stiče svoju sobu. Najvažniji razlog za to jeste potreba da roditelji imaju svoj mir i da se beba odmalena nauči samostalnosti. Utvrđeni su i rituali uspavljivanja, a roditelji edukovani da dijete uvijek u približno isto vrijeme stave na spavanje. Ipak, djeca se i dalje često bune, odbijaju spavanje i to doživljavaju kao veliki stres. U Indiji ili Kamerunu dijete nema uslova za sopstvenu sobu. Ono spava u istoj sobi ne samo sa roditeljima već često i sa velikim brojem svojih drugih rođaka. Ipak, beba ne spava na sopstvenom ležaju iako bi za to bilo uslova, već uvijek u tjelesnom dodiru sa majkom. Zaspi kada joj se spava i oko toga niko ne pravi dramu.

U Pekingu i Delhiju nema tako bitnih razlika. Naprotiv, čini se da su njihovi vaspitni pristupi neka vrsta zlatne sredine između prethodna dva modela: evropskog i američkog, s jedne, i indijskog i afričkog, s druge strane.

Konačno, kako ove razlike u pristupu utiču na samu djecu? U onim sredinama gde su nošena, pažena, mažena, i to ne verbalno već prije svega taktilno, djeca imaju brži motorni razvoj. Dojenje, masaža, bacanje u vazduh kao vid igre, dodirivanje, makar i nesvjesno, tokom sna, utiče da se djeca brže osamostale. Ranije prohodaju, kooperativnija su, poštuju sve članove porodice (to nikada nijesu samo mama i tata već i bake, dede, sestre, ujaci…). Iako su u najranijem djetinjstvu dobijala malo lične pažnje od biološke majke, imala su stalnu pažnju cijele porodice. Takav pristup uticao je na to da vezanost za porodicu ostaje i kada dijete postane odrasla osoba.

U Americi nije tako. Kada ode na koledž, dijete svoje roditelje viđa samo nekoliko puta godišnje, a ostale članove porodice jedva da i poznaje, ili ih poznaje kao udaljene srodnike. Zahvaljujući tome što je tjelesni kontakt često zamijenjen verbalnim, djeca koja rastu u tim sredinama verbalno su jača nego njihovi vršnjaci u drugim djelovima svijeta. Nažalost, često i riječ bude zamijenjena materijalnim, na primjer, kada se dijete rasplače, a mama mu ponudi igračku umjesto da ga utješi rečima, ili što je još važnije, zagrljajem.

Ono što učinite u prvim godinama od neprocjenjivog je značaja za kasniji razvoj djeteta. Ne možete pogriješiti, pretjerati u maženju i pokazivanju ljubavi. Ali možete zakasniti, pa će vaše dijete nositi sa sobom osjećaj nesigurnosti ili niskog samopouzdanja. Dijete ne postaje razmaženo ako je mnogo voljeno nego ako ne postoji odgovarajuća kazna za neko konkretno ponašanje. Uostalom, kada biste jednoj mami iz Kameruna opisali mamu iz Los Anđelesa koja svoju bebu pušta da plače da bi je naučila redu i disciplini, tj. da ne bi postala razmažena, ali i da bi ona sama mogla da odspava, ne bi vas razumjela. Pojam razmaženog djeteta u Kamerunu nije poznat.

Izvor: Sensa, www.lovesensa.rs

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

  1. blue alien

    Zanimljivo!
    (Vjerujem da je tako. Mada u CG valjda još nema tog “deficita dodira” – dok se ne amerikanizujemo, mašala…)

  2. Ja nekako imam drugaciji dozivljaj. Mislim da odje bas puno fali toga, da roditelji nijesu previse bliski na taj nacin sa djecom, posebno djecacima. Mada se vrijeme mijenja, mi mladji smo po tom pitanju bolji 😛

Leave a Reply