Mali sportaši – iz ugla jednog sporta i jednog roditelja

PIŠE: Sanja PERIĆ:

Nekako sam uvijek imala utisak da je lakše naći robicu ili igračke za djevojčice nego za dječake. Onda mi se ’posrećilo’ kada se birao sport. Mnoštvo školica, fudbala, košarke, tenisa, karate, itd… Moj sin, međutim, bio je odlučan od prvog trena – tenis.

Kako nisam od onih koji slijepo slijede želje svojih mališana, bar ne pretjerano :o), zvala sam sve školice redom i raspitivala se o uslovima, trenerima, opremi i uzrastu. Kako je to bilo prošle godine kada smo imali samo 5 ipo, izbor je bio sužen ali srećom po nas nije se odnosilo i na tenis.

Onda je naša mala porodica počela da zasijeda, ovoga puta u proširenom sastavu (babe i đedovi pride) o našoj ideji i neophodnoj organizaciji. Teško je bilo sve uklopiti. Vrlo teško. Naravno, vrijeme je glavni krivac ali smo uspjeli nekako sve da ’skockamo’ i krenuli u novu avanturu.

Što se lično mene tiče presudilo je što i nismo baš bili redovni u vrtiću pa nam je falio autoritet, zboga čega sam se iskreno nadala da će to biti nadomješteno na treninzima od kojih sam, osim fizičkog, puno očekivala i od psihičkog razvoja svog djeteta.

Drugo, socijalizacija! Nekako uvijek imali smo u svom okruženju više drugarica nego drugova za igru pa je bilo vrijeme, po mojoj slobodnoj procjeni :o) da se i to promijeni. Onda, vezivali smo se za mnogo mlađe drugare, u nedostatku vršnjaka, što nam takođe nije bilo baš srećno rješenje. Tenis je zvučao kao nešto što bi moglo i taj dio da nam popravi.

Kondicija, vrlo važan segment za razvoj. Često smo bili zatvoreni u stanu i ’osuđeni’ na igru u sobi i bezbroj crtaća.

Ambicije!? A ne, ne. Bar ne za sada. Najprije zato što je to uzrast, kao što nam je to reklo nekoliko profesionalnih teniskih trenera, kada je tenis više igra nego ozbiljan trening.

To je bilo prošle godine. Ove, već se možemo pohvaliti uspješnim prebacivanjem i uzvraćanjem loptice preko mreže :o) Solidnim forhendom ali i bekhendom.

Poštujemo, volimo i slušamo svog trenera i jedva čekamo novi trening.

Do kada tenis? Svakako ne do kada bih ja, ili bilo ko iz naše porodice želio već do kada naš mali teniser bude voljan da ide na časove.

Čim njegova ljubav prema ovom sportu splasne ići ćemo u nove radne pobjede, novi sport!

Do tada, mnogo smo srećni i zadovoljni što se već godinu družimo sa drugarima koji su nam postali pravi mali prijatelji. Trener nam je idol a utorak i četvrtak su posebno radosni dani. I koliko god da je teško ’iskombinovati’ sve dnevne obaveze sreća djeteta, kao kruna uloženog truda, daje nam novi motiv i snagu da istrajemo.

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply