Piše: psihološkinja Itana KOVAČEVIĆ

Porijeklo straha smatra se da leži u urođenoj, adaptibilnoj, biološkoj reakciji organizma na moguću opasnost. Osoba osjeća strah kada procjenjuje da je ugrožena ona ili neka njena vrijednost i procjenjuje da ne može da se adekvatno suprostavi objektu ili situaciji koja je ugrožava. Znači,  strah je korisno osjećanje jer doprinosi mobilizaciji i spremnosti organizma da se zaštiti i/ili zaštiti sopstvene vrijednosti.

Od samog početka, život djeteta pun je novih iskustava i izazova. Mnoga ga čine nespokojnim, ranjivim, često su neočekivana, čudna, ali postoje i ona koja ga umiruju i pružaju zadovoljstvo.  I jedna i druga su najčešće u vezi sa bliskim osobama.

Razvojni strahovi traju određeno vrijeme, blijede, budu zamjenjeni drugim, a nekada  se fiksiraju i traju čitavog života uz određen stepen kontrole. Na neki način svi kasniji strahovi se oslanjaju na ove primarne ili „izviru“ iz njih. Njihov intenzitet zavisi od načina umirivanja i prihvatanja od strane roditelja/staratelja (primarnih objekata) i razvijenog osjećanja povjerenja, sigurnosti i zadovoljstva u okviru odnosa roditelj/staratelj-dijete.  Dakle, strahovi tokom razvoja djeteta su normalna pojava i često znak adekvatnog emocionalnog razvoja (npr. strah od odvajanja, strah od izmicanja podloge (padanja), strah od životinja, strah od gubitka ljubavi roditelja). Važno je obratiti pažnju na intenzitet straha, dužinu trajanja straha i da li strah  zauzima centralno mjesto u dječjem svakodnenvom funkcionisanju, a u tom slučaju bi se trebalo obratiti psihologu/škinji.

Neki od razvojnih strahova, razumjevanje i manifestacija:

Strah od nepoznatih osoba javlja se u drugoj polovini prve godine. Dječija reakcija je obično plač, okretanje glave od stranog lica, tražanje bliske osobe, zagrljaja…, mada se ovakve intezivne reakcije djeteta mogu javiti i kada roditelj/staratelj drži dijete u rukama. Ovo ukazuje da dijete još ne opaža situaciju u cjelini i nema svijest  da je zaštićeno, ali da je njegov misaoni aparat dovoljno razvijen da prepoznaje razliku između bliske osobe (roditelja/staratelja) i nepoznate. Intenzivne reakcije straha izazvane nepoznatim osobama, proizilaze iz razvojnog procesa kada dijete počinje sebe da razdvaja od objekata koji ga okružuju, a intezivno se emocionalno vezuje za bliske osobe. Zato babe, đedovi, prijatelji/prijateljice, ne bi trebalo da se razočaraju ukoliko im dijete (ovog uzrasta) ne poleti u zagrljalj! A roditelji, tada treba da pruže podršku djetetu i da ovakvo ponašanje ne definišu kao „on/ona je pretjerano vezan/a za mene“, jer strah će proći, ukoliko se sami roditelji/staratelji ne plaše te vezanosti. Potreban je izvjestan period prilagođavanja dijeteta na, za njega, novi svijet prepun različitih ljudi, a roditelji/staratelji su tu da ga ohrabre u razvijanju pozitivnog odnosa prema drugima i u tom procesu mu pruže sigurnost.

Strah od pada je jedna od manifestacija urođenog straha o gubitka oslonca, kao refleksne reakcije na koji dijete reaguje. Ovaj strah kasnije simbolizuje strah od odvajanja i često reaktivira intenzivno u periodu puberteta. Najčešće se manifestuje u košmarnim snovima, i ne posotoji osoba koja tokom odrastanja nije sanjala da pada i nakon buđena imala intnezivno osjećanje straha. Ovi snovi su znak prevazilaženja procesa odvajanja od bliske osobe (separacije), kao i sazrijevanje djeteta.

Strah od vještica, čudovištva, lopova javljaja se, najčešće na uzrastu od 3 do 6 godina. Imaginarni likovovi (npr. čudovišta) su za dijete realni, jer djetetov misaoni aparat nije razvijen toliko da razdvoji realnost od imaginacije – slike. Ovi strahovi se najčešeće javljaju pred spavanje, dijete je puno dnevnih utisaka, a mentalna kontrola popušta u stanju pospanosti. Značajne u prevazilaženju ovog straha su bajke, u kojima glavni lik, iako suočen/a sa raznim čudovištima, prijetećim iskustvima, uz sopstvene snage i pomoć bliskih drugih prevazilazi sve nevolje, i time djetetu postaje model, koji mu pomaže da izađe na kraj sa svojim strahovima. Čitanjem bajki otvara se i tema za razgovor sa djetetom, što roditeljima omogućuje razumjevanju dječijeg svijeta. U našoj kulutri, često je prisutna „vaspitna metoda“ prijetnjama odvajanjem u vidu likova koji će ih „oteti“, tipa: „ukoliko ne budeš dobar, doći će vještica i ponijeće te…“, što samo intenzivira strah i razvija nesigurnost djeteta. Ovakvi postupci roditelja samo otežavaju prevazilaženje ovog straha.

Strah od mraka, pojavljuje se u trećoj godini života i zadržava se do oko desete godine. To je period kada su djeca već u socijalnom i u kontaktu sa sobom, a zaspati znači izgubiti kontrolu, znači biti sam i prepustiti se.  Istovremeno iz mraka „vrijeba opasnost“ svih likova, iz fantazije, koji ih ugrožavaju, ali i onih koji su im važni, čije funkcionisanje dijete još uvijek ne može da razumije, a ni da kontloše.

Važno je znati da sami roditelji, koji najčešće nijesu u potpunosti svjesni svojih vlastitih strahova, svoje strahove prenose na dijete. To je najčešće vidljivo u pretjernom zaštićivanju djeteta u situacijama koje ono može samo da savlada. Roditelji treba da budu svjesni da izraz njihovog lica predstavlja emocionalnu sliku koju dijete čita i na koju reaguje, time procjenjuje da li je neka situacija opasna ili nije, a to znači uplašen roditelj – uplašeno dijete.

Što ne/uraditi kada je dijete uplašeno?

Razlika dječijeg i straha odraslih je u tome što se djeca, najčešće, boje onoga što odrasli ne smatraju opasnim, pa iz toga često proizlazi nerazumjevanje i pogrešan odnos roditelja prema dječjem strahu.

ZATO NEMOJTE:

• Potcjenjivati, umanjivati strah vašeg djeteta: „ma, nije to ništa“, „nije strašno“, „čudovišta ne postoje“, „nije valjda da se bojiš mraka, pa ti si veliki dečko/velika djevojčica“;
• Nasilno „čeličiti“ djete, gurajući ga u susret strahu, tjerajući ga da radi baš ono čega se boji;
• Uticati na razvijanje strahova kod djece prezaštićivanjem: „Opasno je da ideš sam, jer tamo stanuje baba-roga“;
• Ismijavati dječije strahove, šaljivo ih prepričavajući drugima;
• Forsirati rodne sterotipe: „dječaci su hrabri, oni ne smiju da se boje“.

I UMJESTO TOGA:

• Zagrlite uplašeno dijete, potapšite, poljubite, jer ono prvenstveno želi da bude zaštićeno i umireno, tako da mu prvo pružite emocionalnu podršku;
• Prihvatite strah vašeg djeteta kao realan, razgovarajte sa njim, ukažite mu na neke od mehanizama prevazilaženja straha: npr. kako da dišu duboko, zamisle da to strašno čudovište radi smiješne, zabavne stvari…;
• Stavite djetetu do znanja da ste tu da ga zašitite: „ja sam tu da te zaštitim“, „kad god si uplašen/uplašena, pozovi me“;
• Postepeno suočavajte dijete sa izvorom straha, pravite „male korake“ i pohvalite  dijete za svaki napredak;
• Vodite računa da dijete u svojoj dnevnoj rutuni ima puno fizičke aktivnosti jer ona umanjuje nivo stresa;
• Čitajte bajke djeci i razgovarajete o njima;
• Vodite računa koje emisije, crtane i filmove gledaju vaša djeca, razgovarajte o tome što gledaju;
• Ako se dijete boji mraka, treba mu dopustiti da ima upaljeno svijetlo tokom noći, i ne zaboraviti da ima pravo na svoje „rituale“ prije spavanja (igračku, ćebence, čitanje priča…);
• Razgovarati sa djetetom o tome čega ste se sve vi bojali kad ste bili mali.

Proces prevazilaženja strahova kod djece veoma je važan za njihov zdrav emocionalni razvoj, tako da se od roditelja očekuje stpljenje, nježnost i otvorena komunikacija sa djetetom.