3,2,1…počelo je…

Piše: Marijana BOJANIĆ

Čestitke tvorcima prvog roditeljskog portala u Crnoj Gori. Ali i onima koji će da ga koriste tj., svima kojima će biti od koristi. Što je, zapravo, i najvažnije.

Stigao je. Konačno. Koliko će biti velika i razvijena internetsko – roditeljska zajednica u našoj maloj zemlji – ubrzo ćemo vidjeti. A da smo se načekali, jesmo. Sopstvenom krivicom. Svi smo, nekako čekali, da neko prvi krene. Neko ko ima više vremena, a manje djece. I kako to obično biva – desilo se upravo suprotno. I zato, još jednom, sve čestitke.

A dok nije na našem prostoru ponikao ovaj portal mi koji smo djecu podizali na talasima novih saznanja i dostignuća bezobrazno okrećući leđa sveznajućim strinama i „doktoricama“ iz predgrađa koje znaju sve na osnovu predanja i narodnih mudrosti – utjehu i savjet smo tražili na portalima i roditeljskim forumima iz okruženja.

Trudnoće i odrastanja mojih dječaka obilježena su svakodnevnim informisanjem putem interneta. I, da budemo jasni, osude mnogih. No, to nije ni bitno. Preživjeli smo.

Bježala sam kao đavo od magle iz parkića u kojima su mlade mame nervozno odgurivale kolica sa bebama ispred sebe dok bi obučene u fensi trenerke pričale ponosno kako im četr’es dana nisu sjekle nokte, kako ih nisu četr’es dana izvodile iz kuće jer, za boga miloga, ne valja se. Za to vrijeme bi bebe, mrveći smoki među malenim prstićima, pogledivale put majki pogledom punim molbe – uzmi me, nosi me. Onda bih slušala staru narodnu, majčinsko-guslarsku: „Ne dam da se navikne na ruke. Nema nošenja. Da me snađe, pa tako čitav život“. Šta da im kažem ja – koja sam moje nosala danima i noćima. Onda ja pokušam temu skrenuti na nešto oko čega ćemo se, valjda složiti. Ali, tu tek zadobijem završni udarac: „Nisam je dojila. Nisam imala mlijeka, a i ne bih da kvarim grudi. Bočica je zakon“. Tako mi i treba. Valjda sam mogla i pretpostaviti kakav stav o dojenju može imati neko kome beba od šest mjeseci za užinu jede smoki, korila sam sebe dok bi se udaljavala od mogućeg mjesta roditeljske bitke sve u strahu da će nakon smokija ženice iz parka početi da iz torbica izvlače bočice sa antibioticima i uz užinu, preventivno, daju bebi da ne bi, slučajno, kihnula.

Bježala sam od mladih majki koje su kući ostavile svoje fakultetske diplome da čame u mraku njihovih višegodišnjih porodiljskih odsustava zarađenih tako što svaka poštena crnogorska kuća ima nekog ko bi doznake napis’o da se par godina žena stara o djetetu po svim uzusima plemenske pedijatrije i psihologije. Ostavljala sam ih u prašnjavim parkićima i zatvarala se u svoj krug.

Ne, nije to bio krug istomišljenika/istomišljenica. Ne volim takve krugove. Bio je to krug zvani internetska roditeljska zajednica. Tamo sam u kasnim večernjim satima, toliko premorena da više ni san nisam mogla natjerati na oči, saznavala nove stvari. Od toga – kakva kolica kupiti, do toga kako prepoznati da ti dijete ima ADHD sindrom, preko informacija kada i kako spremati dohranu, kako krenuti sa bebom na put, šta kada dođe druga beba, a gdje je u svemu tome muž, posao…. Puno toga sam naučila i olakšala sebi roditeljstvo. Čini mi se – i mojoj djeci djetinjstvo.

Razapeta između njihovog plača, visoke temperature, posla i potrebe da budem društveno biće koje aktivno učestvuje u zajednici u kojoj živi – mnoštvo savjeta sam zatražila i dobila na internetu.

Ipak, najvrjednija stvar koju sam na jednom od roditeljskih portala i foruma naučila jeste – da dojim. Naučila sam i pomirila se sa tim – da nisu sve žene na svijetu rođene dojilje pa da se i to , kao i sve drugo, može naučiti. Bilo je to vrijeme, moram da napomenem, kada se u Crnoj Gori nije promovisalo dojenje. Makar to nisu činjeli oni pedijatri na koje sam ja nailazila. Sjećam se kako me je pedijatrica u podgoričkom Domu zdravlja žalosno pogledala kada sam na prvom bebinom pregledu rekla da imam problema sa dojenjem. Savjet je bio: „Odustanite. Mojih troje su porasli na bočicu i ništa im ne fali. I vaše će!“. Otišla sam na forum i tamo našla na desetine mladih majki koje su se borile za svaku kap mlijeka i za još jedan dan dojenja bebe. A ostale su im svesrdno pomagale. Neke smajlićima u hugićima, a neke vrlo razložnim i naučno utemeljenim savjetima.

Čini mi se – sve nevolje koje su me sa dojenjem mogle snaći – snašle su me. Od mastitisa, visoke temperature, bebe koja odbija dojku (da ne nabrajam sada, mogla bih knjigu o tome napisati…)… I šta god me snađe – ja umjesto da zovem „strinu Savetu“ – trčim na moj forum. I pitam. A odgovori samo pristižu. Ko nije osjetio solidarnost koju majke jedna drugoj mogu da pruže u trenucima kao što su neprospavane noć ili u danima dok se čekaju neki bitni ljekarski nalazi – ne zna ni koliko znači ta podrška neznanca izdaleka. Uglavnom, moj slučaj dojenja na forumu na kojem sam evo već devet godina je bio jedna od glavnih tema nekoliko mjeseci. Sve dok se nismo izborili da dojimo na obostrano zadovoljstvo. A bilo je i onih mama iz Zagreba, Sarajeva, Praga i Dablina koje su me danonoćno zvale (ne štedeći svoje telefonske račune na razgovor sa neznankom iz Podgorice)- i davale sjajne savjete na kojima sam im beskrajno zahvalna. Vjerovali ili ne – većinu njih sam nakon virtuelnog i u stvarnom životu upoznala. Prijatelje i prijateljice možete sresti na raznim mjestima. Samo ako ste otvoreni za nešto novo i drugačije.

A internet-roditeljska zajednica jeste nešto posebno. Istina je – na internet forumima zna biti raznih ljudi. To je nesporno. Ali na roditeljskim portalima i forumima obično vrlo lako se detektuju oni koji nisu dobronamjerni pa brzo dobijaju crveni karton. To nije puko prepucavanje. Mada, i do toga zna da dođe kad zagusti.

Portal treba da da stručnu pomoć objavljujući tekstove priznatih autora i poznatih izvora. A forum omogući razvoj diskusije i, što je najvažnije, razmjenu ideja, savjeta… Tu se može pročitati u kom vrtiću se poštuju kakvi standardi, koji pedijatar praktikuje koje metode, gdje se šta za bebe može kupiti… Pa roditelju ili staratelju ostaje da sam izabere šta će. „Strinu Savetu“ svakako treba čuvati za neke druge izazove. Kao što je gledanje u ćikaru. Naravno, ako koga to još zanima… Pogled u tutu može više reći.

SOS linija baner

Comments

  1. Kao da sam ga ja pisala 🙂 Strasno sam srecna, ali najiskrenije, sto znam i shavatam svaki dan da “ovakvih” kao mi naopakih, ima jos. Svi ovi razlozi nas i jesu podstakli da pravimo portal, u nadi da cemo sebi i drugima pomoci barem u trazenju vise izvora infomacija 🙂

  2. marijana buljan

    Ni ja nisam sumnjala da “nas ima”, cak ni u najtezim danima koje je Marijana tako zorno opisala. Hvala Dusku & Tini sto su nam stvorili mjesto gdje cemo se sresti, razgovarati, pozaliti, ili samo dati sebi oduska.

  3. ana

    Potpis i od mene…Moj stariji sin je bio u inkubatoru i bolnici 15 dana, hranjen iskljucivo na bocicu. Niko mi se nije ni obratio sa savjetom kako da sacuvam mlijeko, i sta da radim, ali zahvaljujuci jednom forumu naucili smo oboje kako da dojimo i posle nedelju dana kod kuce bacili smo bocicu i nikada je vise nije koristio! Sad dojim i cerkicu i nadam se da cu je dojiti makar toliko koliko i njega (13 mjeseci). Nadam se da ce sada i u Cg zazivjeti ovaj portal i forum jer je stvarno potrebam!

  4. Poucena primjerom iz Hrvatske, zaista ozbiljno razmisljam o tome da formiramo posebnu grupu za podrsku dojenju. Znam strasno puno zena koje nijesu imale nikoga da ih posavjetuje i dvoljno dugo podrzi da nastave sa dojenjem kada bi imale problema. MOracu malo da proucim sta sve treba da se uradi, koje i kakve obuke da se sprovedu, ali mislim da nece biti puno posla pronaci odredjeni broj zena sa iskustvom u dojenju koje bi bile spremne pomagati drugima kada im je potrebno.

  5. marijana

    Kristina, vidi ovaj link http://www.llli.org/.

    Sustina je da savjeti moraju biti standardizovani, Tj, iza svakog savketa mora biti literatura priznata. Imam nesto literaure kuci i ppoznanice iz Rode, Mama i bebe iz Zg i La Lechue lige:). Sve su to zene koje su mi puuno pomogle

  6. Naravno, slazem se, sve uz pomoc ljekara barem u pocetku. Ali mislim da koliko god da citaju i da imaju zelje na taj nacin da se informisu, da bi bilo dobro imati i neku varijantu support grupe ili telefona, kao Roda.

  7. marijana

    Obavezno. Zato sto je to onda 24 casa sedam dana u sedmici podrska. Ja se prijavljujem za volontiranje. Za vrijeme emisije neka mi salju sms-ove i mailove s pitanjima. Direktno u program odgovaram:)

  8. Sve pohvale za portal!Tooooliko smo ga cekale!!!Obradovah mu se kao malo dijete!
    Sto se dojenja tice potpisujem Kristinu i marijanu !Takodje se javljam za volontiranje , jer sam i sama muku mucila sa dojenjem i grudima !Imala 2 upale , 4 mjeseca konstantnog izmuzavanja (moj problemcic je bio previse mlijeka), i niko da me nauci sto treba da radim i kako treba da radim .Da mi nije bilo pojedinih sajtova … ALi nista me nije sprijecilo da istrajem u svojoj odluci da dojim i sada sam presretna zbog toga !Moja Masa ima 7 mjeseci i znam da sam joj dala samo najbolje od sebe 🙂

  9. Cestitam vam na ideji, i portalu ! Iskreno se nadam da cete uspjeti podici svijest kod roditelja, posebno mladih .
    Meni je RODA pomogla u svakom aspektu, doci do trudnoce, odrzati je, proci prirodan porod kad su svi zagovarali CR, dojiti itd….uskoro krecemo u dohranu.
    Ovakvi portali su potreba svakog roditelja, i bas mi je drago da cemo se sad i u CG moci organizovati, promovisati prave stvari…
    Naravno i ja se javljam da volontiram ,ako treba neka pomoc…

  10. Hvala vam puno svima na lijepim zeljama, a nadam se da cemo ih zajedno ostvariti, jer je to cilj portala, da se “drzimo zajedno” i pomazemo. Sto se dojenja tice, sve ideje u vezi sa formiranjem grupa za podrsku dojenju bi bile vise nego dobrodosle. Jos bolje bi bilo da se zainteresovane majke za volontiranje nekako skupe (svi znamo kako:)) i da se nparavi neki plan sa kojim dr saradjivati, koga jos ukljuciti u taj projekat pa da se pocne zajednicka realizacija.

  11. marijana

    Sto se tice dr ja sam super savjete dobijala od dr Mice tj. Vjere i Nine i zao mi sto sam njih upoznala tek kada sam ostala trudna sa drugim djetetom.

Leave a Reply