sad, kad se osvrnem, čini mi se da mi je najgora rečenica ikad upućena bila upravo ta: bolje bilo kakv muž, nego nikakav!!! kako sam bila bijesna, čak i danas poslije toliko godina osjetim ljutnju kad se toga sjetim.

I slažem se da treba biti srećan u braku, jer ako smo mi zaista i duboko nesrećni, vremenom cijela porodica postaje nesrećna. Naravno, treba pokušati popraviti odnose, ali u mom slučaju se radilo o bolestima zavisnosti, o kojima se u to vrijeme nije javno govorilo, malo su ljudi uopšte znali...

I jesam srećna Lara, ali je trebalo proći pravu golgotu mojih strahova u vezi sa vezivanjem, kako će to ćerkice podnijeti, 1000 puta "A što ako...", i raznih ostalih gluposti koje nam se javljaju kada treba da se otvorimo nečem novom, vrlo bitnom, ali koje može uzdrmati naše porodice. I đevojčice su presrećne, a ta potvrda mi je zaista trebala, inače bi bila uzaludna sva ljubav i dobrota

Nažalost, naša država nema ama baš nikakve institucije pomoći za porodice sa poremećenom strukturom, bez obzira da li je jedan od roditelja sa vanbračnim djetetom, iz razvoda ili udovica/udovac. Onog trena kad sud dodijeli alimentaciju (a po zakonu je mora dodijeliti), djeca gube sva prava na novčanu ili pomoć u vidu besplatnih udžbenika, a alimentacija se ne plaća... Po novom zakonu se već poslije 3 mjeseca neplaćanja može podnijeti krivična prijava, ali čisto sumnjam da žene, posebno one iz nasilnih porodica, imaju snage za to. A i ne dobijaš ništa ako pošalješ muža svoje đece u zatvor...

Ne postoji ustanova/NVO koje bi pomagale ovim roditeljima u smislu dodatnog osposobavljanja, profesionalne orjentacije, traženju posla, usmjeravanju povodom pravnih i socijalnih pitanja.

Još jednom, hvala vam na riječima podrške i nadam se da će se još neki samohrani roditelji osjetiti osnaženima vašom podrškom.

Zar@ said

Po meni je bolje da samohrana majka ili otac odgajaju dijete, nego da dijete odrasta u porodici u kojoj nema uzajamne ljubavi.

Slazem se, to zaboravih

A ti, sa dvoje djece (one su imale po jedno), kako si izdržala, pa divim ti se! Tuga me uhvati kad pročitam sve što si napisala. A još je teže udovicama, uf, ne mogu ni da pomislim. Koliko samo organizacije, rada, nespavanja, snage treba za sve to?! Donekle razumijem ono što Cekalica napisa: pretrpila bih sve, samo ne bih dijete ostavila bez oca (osim droge, pijanstva i da me tuče). Ranije nisam mislila tako, ma bila sam tvrda. Ako bilo šta nedostaje, ja bih to po kratkom postupku. Danas... Danas mi je teško ako se nekad posvađamo, imamo krizu, pa ja nešto dramim i prijetim. Kad vidim kako mu se malena raduje, voli ga, i on nju, šta sve oni rade zajedno, kažem, ma daj, nije jedna kriza kraj svijeta, valjda svi to prođu, ali se ne priča, pa ček da i ja nađem način. Nije zbog komšija, nije zbog djeteta, nego ZBOG NAS. Takođe, nije bilo s kim bolje nego sama: opet razmišljam JA izabrah tog muža, meni se dopao zbog nekih stvari, pa zar sad mane da anuliraju ono dobro što ima a što i dalje volim? To ne dam! I da, užasno se plašim reakcije djeteta kasnije u životu, da li bi me ikad okrivila za to što nije u kompletnoj porodici. Hoću da kažem - strašno sam trpeljiva, iako nikad nisam bila takva a nisam takve ni prirode. Zato sve prijateljice ubjeđujem, da treba podjednako mnogo (mentalne ) snage živjeti sa nekim, kao i živjeti sam. Ako me razumijete. Što se tiče fizičke snage, kažem opet, divim se svakom samohranom roditelju!

Danas su mnogo češći primjeri gdje roditelji posle razvoda zapostavljaju djecu, tutnu ih svojim roditeljima, non stop su u gradu dokazujući nešto, služe im kao sredstvo da povrijede drugu stranu... i slično. Zaborave da su prije svega roditelji, pa sve ostalo. Svaka ti čast što si bila i otac i majka svojoj djeci, što te nije ponijela mladost da zaboraviš što je najvažnije. A sigurna sam i da si sada ispunjena i srećna, jer se ne bi upustila u još jedan brak da nisi sigurna da je prava osoba uz tebe. Uživajte sa ćerkama i bebicom...

Očigledno na forumu ima malo samohranih roditelja... Možda nedostatak vremena čini svoje...

Bila sam samohrani roditelj 6 godina + 2 godine prije toga koje bi se pod isto mogle podvesti. Dvoje djece, od kojih se mlađe uopšte ni ne sjeća da smo ikad živjeli zajedno.

Danas sam u drugom braku, imamo bebu od 9 mjeseci i svi činimo jednu svakodnevno ludu i srećnu porodicu.

Nekako sam stizala sve i smatrala sam da mi muškarac nije potreban. I zaista nije bio. Radila sam kao konj, često imala osjećaj krivice da strašno malo vremena provodim sa djecom, a onda bih se tješila stavom moje pedrijatice (izuzetno visprena bakica): đeci je u tom periodu potrebno da su sita, presvučena i da ih volimo, a sve ostalo će im trebati kasnije.

Ne mogu približiti osjećanja koja sam imala kada sam sama odvela dijete na operaciju, doduše samo krajnika, ali opet za roditelja... kada sam sama u hodniku čekala da je izvedu iz sale... Svo breme koje jedan roditelj nosi mi se u tom trenutku stuštilo na ramena. Valjda kad je sve OK samo ideš dalje i dalje, boriš se, a onda kad se dese takve stvari, na trenutak zastaneš i osjetiš tu težinu...

Vrtići: srećom je samo 13 mjeseci razlike među curicama, pa su nekako uvijek bile u istim smjenama. Ali, ponekad su bili potrebni nadčovječni napori da stigneš na vrijeme da ih uzmeš. Obući ih i obuti od jedne plate, platiti vrtić, režije, kiriju za stan... Objašnjenje socijalne radnice: preko 95% alimentacija se ne isplaćuje u CG, ne znam koja je procedura u tim slučajevima!?!

Škola: knjige, garderoba, obuća, balet (mišljenja sam da đecu na vrijeme treba skloniti sa ulice, pa makoliko pucalo po našim leđima). Onda dolazi trenutak kada su iz ne znam kojih razloga u različitim smjenama u nižim razredima... Mijenjamo razred jednoj ćerkici da uskladimo smjene.

Posao: zahtjevan, puno se putuje van CG, ali opet vrlo prijateljski nastrojen prema mojim obavezama.

Pečat koji nose samohrane majke je, nije pečat već jedan ogromni krst na koji te okolina svakodnevno razapinje. Nažalost, društvo u kojem živimo je toliko primitivno, da bi svima bilo milije da ti je nikako, da nemaš hljeba da jedeš, primaš pomoć od države, samo da bi mogli da te žale, jer ako si uspješan onda nikako ne valjaš, ili si previše posvećen karijeri (oni ti hrane i oblače đecu, pa se čude što će ti uopšte posao), ili pobogu jednom mjesečno izađeš sa društvom (jedva se odvojiš od đece da pođu kod drugog roditelja, kad ono: zamisli, majka dvoje đece, pa je izašla u grad!!!-  inače majka dvoje đece od punih 28 godina, koja 6 godina od razvoda nije imala vezu, jer je osjećala krivicu ako bi dio svog vremena posvetila sebi) i tako redom...

Danas mogu da kažem da sam uspješan samohrani roditelj i da sam imala prilično upješnu jednoroditeljsku porodicu. Naravno, imala sam sreću sa zapošljenjem, a i podrškom prijatelja. Kada je najstarija ćerkica krenula u prvi razred osnovne škole, ja sam krenula na fakultet, koji sam prekinula 6 godina ranije. I opet osjećaji krivice, pa spremanje ispita tokom noći, da one dvije ne bi bile uskraćene i za to vrijeme koje bi trebalo da bude njihovo. Prosjek na faksu koji je zaista bio prosječan, jer ne stižem da obradim cijelu materiju, već samo onoliko koliko je zaista potrebano za prolaz...

Već godinu dana smo u sopstvenom stanu, koji ću otplaćivati još 19 godina, ali je naš (projekat 1000+). Rekoh da sam danas u braku, iako nijesam imala potrebu za ovim vidom emotivnog zadovoljenja. Varala sam se. Nije to samo lična potreba, već je ta druga ruka mnogo, poslije toliko godine samo moje ruke. Dan kada sam u dječijoj bolnici bila sa bebom kod ORL, i srednjom ćerkicom kod oftamologa, a nijesam bila sama, dan kad je beba primala vakcinu, dan kad imam vremena da ispržim palačinke, jer je kuća već prilično spremljena, a jednom đetetu pomaže oko učenja on, drugom ja...

Prosto bih svim samohranim majkama dodijelila nacionalnu penziju (kako to daleko zvuči), ali i nešto u čemu treba posebno istrajati: ponosno dići glavu (nos još više) i nastaviti sa svojim životom kako god nam najviše odgovara- da li sami, ili sa nekim drugim, stvar lične odluke. Skoro mi je suprug rekao da ga je strah da neće biti uspješan roditelj- Rekoh mu onu staru: ne postoje uspješni roditelji, već samo oni koji se nogo trude, niko se od nas nije rodio sa znanjem, već se svi učimo roditeljstvu, i oni sami i oni u paru.

moja je majka moj stub. ona je zena zmaj. kao dijete iz porodice koju je podigla Zena, uz veliku i nesebicnu podrsku i ljubav svojih prijatelja i rodbine, kazem da ne pravite gresku i zapostavite djecu, sto je, znam, izuzetno tesko. To se moze jedino uz bliskost roditelja i djece, koje nama nije falilo. Najstarije i najmladje dijete jednako pate, pogotovo ako su bili vezani za preminulog roditelja i ako ga se dobro sjecaju. Ja mog Oca jos uvijek nisam sahranila, i vjerovatno nikad necu. Ali sto znace moji vapaji? Sto znace kad cemo svi tamo jednom, i kad se ne smiju cuti zbog onih koji ostaju poslije nas. Svako dobro, i volite svoju djecu. Budite dobri prema njima jer ce vam oni birati staracki dom

divim ti se i mislim da si vrlo hrabra.kao profesor se cesto srecem sa djecom koja nemaju jednog roditelja i uvijek pokusavam da ih na neki nacin zastitim i pomognem im, jer im je zivot vec dosta priredio da ne moramo i mi.

Ljubi djecu i udji po nekad na forum, da nam napises kako se snalazis i das nam podstrek.

osmislili smo novi projekat koji u fokusu paznje ima populaciju koja je na neki nacin zanemarena u Crnoj Gori. Rec je o samohranim roditeljima  koji se svakodnevno suocavaju sa cinjenicom da su samohrani roditelji i sa problemima i poteskocama koje ta cinjenica nosi sa sobom. Ideja je da se kroz radionice osvrnemo na probleme sa kojima se sustrecu i konstruktivne nacine resavanja istih.  Radionice bi obuhvatale rad sa samohranim roditeljima i njihovom decom, i po potrebi dodatni individualni savetodavni rad.

Vec smo okupili tim koji bi ucestvovao u realizaciji ovog projekta, sada ocekujemo odziv samohranih roditelja koji bi pohadjali ove radionice.