ja ne mogu da prestanem da mislim na ovu ženu, ne znam ni koliko sam puta pročitala… kako svi moji problemi sada djeluju mali

Nemam riječi, ona je sve rekla, al samo neka mi neko kaže posle ovoga da neće da doji bebu…

Isplakah se kao kisa! Svaka cast ovoj zeni, to je sve sto mogu da kazem!!!

E moja Mamika, koliko sam samo puta to pomislila, kada čujem ovako nešto, ali džaba, drži me par dana, i opet se vraćam onim istim glupostima i nerviranju oko sitnica.  živi smo ljudi, ne možemo tu ništa.

Kad mi se skoro teško razboljela koleginica i dobra prijateljica, mlada žena, zdrava, vesela, puna života, uvijek nasmijana bez obzira na sve… i kad sam gledala kroz šta prolazi (a vidjela sam samo dio) i dalje onako nasmijana, puna volje, želje, snage, ona je hrabrila ostale, mi nju nismo umjeli, duša mi se cijepa, samo me trudnoća spasila u tim momentima da ne poludim, a prošavši već sve to sa mojom majkom, “čvrsto” sam odlučila da se više neću nervirati ni oko čega, da je zdravlje najvažnije u životu. I držalo me neko vrijeme, ali sam na prvi veći izazov, potpuno iskočila iz kolosjeka i vratila se na staro. Ja se vratila svojim obavezama, kao i svi ostali, život teče dalje, a ona je i dalje ostala da se nosi sa svim tim kako zna i umije, i dalje sa onim prelijepim osmijehom i nadom u očima… Tuga. Ako može neko da se izliječi samo snagom volje, onda je to ona, jer ovim doktorima ništa ne vjerujem, nju su samo upropastili svojim neznanjem.

nego, nije ovo tema za ovako teške priče, ali prosto se moram podsjetiti koliko je važno zdravlje i koliko ga mi raznim stresovima ugrožavamo.