Crtice iz života jednog pedijatra

PIŠE: Dr Nina Mandić, pedijatar PZU Doktorica Mica

Pedijatar je po pravilu žena. Mamina i tatina kćerka. Smjerna. Ponos porodice.

Kući dolazi na vrijeme. Javi se ako kasni. Redovno obilazi starije strine i tetke. Zove da pita kako su. Svi je vole. I svi od nje očekuju pomoć. Odmah i sada.

Ako se razboli roditelj, pa pobogu ONA je ljekar, zna najbolje, donijeće najbolju odluku. Svi opet očekuju podršku, smjernice i akciju. Uvijek neodložnu. Odmah i sada.

Ako ode kod frizera, momentalno svi započnu priču o svojim problemima ili, još prikladnije, problemima svoje djece (zato pedijatru frizerski salon nije omiljeno mjesto).

Stariji porodični prijatelj je srijeće na ulici i do detalja objašnjava od čega je bolestan i pita za savjet i mišljenje (problematika odraslih je potpuno drugačija, ima svoja pravila i ozbiljan pedijatar se slabo u nju razumije).

A onda dođe na posao. Dijete ima temperaturu. Osmi dan. Je li virus? Nalazi nisu tipični…laboratorijski parametri se ne normalizuju….roditelji su zabrinuti. Odlazi kući s knedlom u grlu i crnim mislima. Valjda će sjutra biti dobro. Trudi se da roditelj ne vidi zabrinuti izraz lica. Popodne zove kolege iz suprotne smjene da vidi jesu li se javljali. Sve je urađeno i ostaje samo da se čeka…Ne želi pokazati roditeljima zabrinutost dok ne ustanovi da dijagnoza nije samo virusna infekcija…već nešto mnogo ozbiljnije…što traži da prođe vrijeme da se precizira…a bolest na koju se sumnja je teška. Nekad neizlječiva i smrtonosna. Pri tome zna da će svaka izgovorena riječ, a da ne kažemo napisana, biti izložena procjeni javnosti, možda policije i specijalnog suda.

A da ne pominje: kad izađe iz dežurstva, a prethodne noći je primila teško bolesno dijete…

Ujutru dođe kući i prvo kaže djeci da joj se ne obraćaju jer je dežurstvo bilo teško (oni to kasnije u životu ponekad pominju i podgriju osjećaj griže savjesti). I san ne dolazi na oči, već opsesivno zove intenzivnu njegu svakih sat vremena… da vidi kako je ono dijete…a ko da želi da je prethodna noć samo ružan san…i da je pacijent koji lebdi između života i smrti samo noćna mora. A racionalni dio mozga zna da je urađeno sve što je moglo da se uradi i da ne zavisi sve od njenog znanja i iskustva. I da potpuna posvećenost nekad nije dovoljna da prevagne život.

Napolju su očajniji roditelji nekad strpljivi u svom bolu, nekad agresivni isto u bolu i pitaju je ima li svoju djecu i daje li sve od sebe…Jednom…na početku karijere…  otac je prijetio da će joj pobiti djecu ako njegovo ne preživi do jutra. Jer  je ubijeđen da je ona te noći gospodarica života i smrti.

A nije…

 

  • HiPP april

    Procedure i Izazovi Samohranog…

    Comments

    Leave a Reply