PIŠE: Oleg Korenj, dječji neurolog iz Novosibirska
Odavno već namjeravam da podijelim s vama svoja zapažanja o mogućim posljedicama intenzivnog korišćenja u najranijem uzrastu raznih uređaja s ekranima: televizora, kompjutera, tableta, smartfona.
Odmah da se ogradim i kažem da iznosim samo svoja zapažanja na osnovu iskustva. Može se to razumjeti kao zastrašivanje iz neznanja – i to sam imao prilike da čujem. Ipak, čini mi se da se sve uklapa i polako dolazi na svoje mjesto…
Posao mi nalaže da se svakodnevno susrijećem sa djecom sa manjim ili većim smetnjama u razvoju. Već pet godina se po pravilu susrijećem sa istim problemom – djecom koja u prosjeku sa tri godine praktično ne govore. Ponašanje te djece slično je ponašanju djece s autizmom. Zajedničko im je to što su im, kada su imala oko godinu dana, dati smartfoni odnosno tableti.
Ta djeca praktično sve slobodno vrijeme provode s tim uređajima, bukvalno žive u njima. Od toga strada facijalna ekspresija (mimika lica), usmjeravanje pogleda (kontakt očima), i emotivna sfera. Pokušaj da od djeteta uzmete uređaj, kod njega izaziva krajnje negodovanje i agresiju. Govor se po pravilu nije razvio ili je rudimentaran.
Komunikacija s okolinom, s realnim svijetom očigledno je loša… Znajući koliko je lako pomiješati uzrok i posledicu, ne isključujem da su neka od te djece načelno autistična, a da je preokupacija gedžetima jednostavno jedna od varijanti stereotipnog ponašanja… Ipak, slijedi jedna od kratkih priča.
Djevojčica, 1 godina i 3 mjeseca, živi u Njujorku. Pažnju je privuklo to što se ne odaziva i ne reaguje na verbalne zahtjeve. Nema razvijenu adekvatnu mimiku i gestikulaciju. Nekoliko mjeseci ranije nije bilo tako loše. Dijete je tapšalo, mahalo pa-pa. Specijalisti su posumnjali na poremećaj iz autističnog spektra…
Dobio sam veliki broj video-snimaka s epizodama iz života djeteta. Sve je počelo oko 7-8. mjeseca kada je dijete počelo da jede u stolici za hranjenje, ispred uključenog televizora. Idemo dalje: sa godinu dana, djevojčica je praktično sve slobodno vrijeme provodila ispred nekakvog ekrana. Roditelji su poslušali moj savjet i sve gedžete su sklonili od djeteta. Očekivano, prvih dana primijetili su kod djevojčice razdražljivost, histeričnost i agresivnost, bilo ju je teško nahraniti.
Ali… Vratili su se kontakt očima i pokazivanje rukom! Krenuli su na terapiju. Razumijem kolebljivost i subjektivnost procjene date na daljinu… Ali, svejedno ne prestajem da se pitam: da li je moguće da se u “spektru” naiđe na situacije s mehanizmom koji bi se mogao okarakterisati kao “pseudoautizam”? (Nisam siguran da je termin ispravan, naišao sam na njega kod Čarlsa Njokiktjiena…)”
Izvor: Buka
Milena Popovic Djurovic
Da li postoji mogucnost da se pokrene inicijativa da se djeca u vrticima izvode u dvoriste barem 45 min dnevno? U “pcelici” to nije praksa.
Milica Obradović
Meni je sin isao u Bumamaru(kod Savo Pejanovic) svaki dan su napolje bili, a cerka mi je u ovaj kod Gintasa(isto Djina Vrbica) nikad ne izlaze. Danas su bili napolje, ne znam sto ce to bit.
Anabela Markovic
Nigde nije praksa….samo nekad i to veoma retko vaspitacice malo prosetaju decu po ulici…ja se secam da smo mi bili sami bez vaspitacice u dvoristu i igrali se….
Pavle Branka Tomanovic
Od kud djeci u vrticu “uređaji”?
Ja sam isla u vrtic u jednom milionskom gradu i imali smo igraliste u dvoristu.
Takodje smo imali likovnu radionicu,casove engleskog jezika (da,casove engleskog u vrticu za djecu od 3 do 6 godina),zatim u sklopu vrtica skolu tenisa i mnoge druge sportove i radionice.
Crna Gora je po svim pitanjima decenijama iza po svemu.
Uzgred receno,moj rodni grad je bio u sklopu SFRJ.
Ovo u Crnoj Gori je tuzno i pretuzno.
Ako hocemo da nam djeca odrastaju zdravo,moramo placati casove raznih sportova,plesa,likovnog i muzickog obrazovanja…
Ukratko,jad i bijeda.
Ana Nikocevic
Moje dijete ima 5 god,ide u vrtic Zvoncic ( Djina Vrbica Pg)Imaju cas engleskog,vaspitacice rade sa njima,uce ih da crtaju,imaju dvoriste i izlaze vani. Ja sam bas zadovoljna !
Pavle Branka Tomanovic
Odlicno!Bas sam se obradovala! 🙂
Nazalost,u vecini vrtica u Crnoj Gori nije takavo stanje.Zapravo,mislim da toga nigdje nema,osim u ponekim vrticima u Podgorici.
Dijete bi trebalo da bude dijete i da ima iste uslove za odrastanje,bilo da ono zivi u glavnom gradu,Cetinju,Niksicu,Pljevljima,Rozajama…ili u nekom selu koje pripada tim opstinama,a imaju vise hiljada stanovnika.Zapravo,u Crnogorskim selima ne postoje vrtici,tako da su ta djeca uskracena za zdravo i normalno djetinjstvo,kao i njihove majke,jer nemaju gdje ostaviti dijete da bi radile u svom mjestu.
Spomenka Miseljic
Uskraćeni za zdravo i normalno djetinjstvo jer nemaju vrtiće u selima !!! Ne pričajte gluposti.
Pavle Branka Tomanovic
Gospođo Spomenka,to sto Vi niste saglasni sa mojim misljenjem ne znaci da su gluposti ono sto pisem.
Je li to jedini argument koji imate protiv mog komentara?
Spomenka Miseljic
Branka Tomanovic, da ne navodim ozbiljne pedagoško -psihološke i sociološke studije koje demantuju vašu tvrdnju o “zdravom i normalnom djetinjstvu”, ma šta to značilo, pročitajte šta kaže npr. Ljubivoje Ršumović, ako ste čuli za njega :https://kreativnacarolija.wordpress.com/…/deca-iz…/
Pavle Branka Tomanovic
Slucajno,kroz Vase komentare na ovoj stranici,vidjeh koji ste “kalibar” osobe.Na osnovu toga sam zakljucila da mi je ispod nivoa bilo kakava dalja komunikacije s Vama.
Prijatno!
Spomenka Miseljic
Prevelik sam ja kalibar za takve kao ti. Dobro si to ukapirala, konačno. 😉
Dijecija Garderobica Podgorica
uredjaji su im dostupni kod kuce… a u svakom privatnom vrticu imaju tv. za drzavne ne znam… ako se u startu napravi geska, desava se upravo ovo navedeno u tekstu.
Milena Mili Tadic
Mima Magdalena Nikolina
Mima Magdalena Nikolina
Vidjela sam ovo još jutros
Martina Jurić
Jura Zoran Jurić