PIŠE: Mama Marija

Iskustvo imam. Dobro, nijesu sva djeca ista, ali ako je već sa jednim prošlo lagano, za svega dva-tri dana, ni ovog puta ne može da bude ne znam koliko teže. Znam šta me očekuje, znam šta treba da radim, kako da se postavim, već je i vrijeme za to, dakle, znam sve što je potrebno,i.... spremna sam.

Otprilike ovako je izgledao monolog pred taj dan. Dan koji sam odabrala za učenje moje djevojčice da sada odjednom više ne može da piški i kaki kad god joj padne na pamet, već samo kada najavi i to na posebnom mjestu. Hm,... i meni kad ovako kažem djeluje stresno i zbunjujuće, mogu da zamislim kako to zvuči glavici kojoj je još mnogo toga nepoznato. A, sad još i ovo!

Njen brat je, prema mom sjećanju, čija vjerodostojnost me je više puta ostavila zatečenom, odvikao se od pelena u roku od dva – tri dana. Jeste, bilo je situacija da mu se omakne, ali samo u toku ta prva dva-tri dana. Već četvrtog je to bilo samo jednom, a petog je bez greške tražio nošu. Možda bih i zaboravila da je uopšte nosio pelene da nije bilo jedne smiješne situacije kada je onako nervozan, tužan i sa kakvim sve ne iritirajućim osjećanjima, došao u sobu, izvukao iz pakovanja jednu pelenu pokušavajući da je sam sebi stavi i na taj način pokaže koliko je nezadovoljan ovom promjenom.

Karikiram, naravno, nosio je on čak i pelene »peticu«, koje sam u posljednje vrijeme mijenjala i sebi govorila da je zaista vrijeme da se oslobodimo istih. Ali, u sjećanju je taj period odvikavanja zabilježen kao lagan, kratak, jednostavan.

Međutim, drugo dijete se uvijek potrudi da podsjeti na to koliko je sjećanje varljivo.

Odabrala sam dan, vođena praktičnim razlozima. Kraj ljeta, još uvijek toplo, kraj radne sedmice, imam čitav vikend za sprovođenje svoje misije.

Mičem joj pelenu i objašnjavam da je ona sada velika djevojčica, da joj pelene više nijesu potrebne, da ih ni neki njeni drugari više ne koriste, da ćemo sljedeći put kad odemo u vrtić da iznenadimo vaspitačicu i da joj kažemo da sada koristimo nošu,... Moju priču prati oduševljeno »Daaaa«, kojim mi daje doznanja da je radosna zbog ove promjene.

Naivna mama, tj.ja, iako zna da dijete više odgovara na intonaciju nego na sadržinu rečenog, ipak djelićem svog uma vjeruje da ima nade da se desi čudo i da smo se tu, eto tako jednostavno, sve dogovorile. Dobro, znam, desiće se ponekad da se zaigra, pa zaboravi ili ne stigne da traži nošu, ali u principu, stvar je dogovorena.

Misija je i zvanično otpočela. Polusatno sjedenje na noši dalo je rezultate i sad se sa nestrpljenjem očekuje dalji razvoj situacije. A, on izgleda otprilike ovako.

Jedna lokvica na podu i zbunjen pogled u stilu: »Otkud ovo tu i zašto sam ja mokra?« Kupanje, pranje robice, čišćenje poda. Opet ista priča i opet oduševljeno »Daaa«.

»Mama«, okrećem se i očekujem da će da uslijedi: »Daj nošu«, ali uočavan samo stajanje na jednom mjestu i opet upitan pogled. I ponovo, čišćenje poda, kupanje, pranje robice i objašanjavanje zašto je potrebno da traži nošu.

»Mama, opet«, sad više nema zbunjenog pogleda i nepomičnog stajanja, već direktno utrčavanje u kupatilo. Kupanje, čišćenje poda, pranje robice i uz to neprekidna priča i objašnjenja.

Negdje kod petog puta shvatila sam da bi mi bilo mnogo zanimljivije kada bih bila u situaciji da promijenim redosljed radnji, pa na primjer, da nakon kupanja bude pranje robe, a ne čišćenje poda, ali se prioriteti nekako sami namjeste.

A, noćna tuširanja su nam postala najzabavnija. Sreća jedino što je bilo dovoljno toplo da nijesmo morali razmišljati još i o zagrijavanju. Taman san počne da rastjeruje sjenke umora nagomilane tokom dana, osjetim meškoljenje, pa negodovanje i na kraju buđenje svih članova porodice. Jedno je uzima u naručje i nosi u kupatilo, drugo mijenja posteljinu, a treće iz svog kreveta ispituje šta se to dešava.

Već nakon nekolike noći smo se uhodali, tako da smo uigrano i precizno u isto vrijeme završavali svako svoj zadatak i vraćali se u krevet u rekordnom roku.

Tada sam počela da se prisjećam nekih zaboravljenih detalja i shvatila da je i sa starijim djetetom odvikavanje od pelena trajalo, ipak, nešto malo više od ta dva – tri dana. Onda sam pomislila i na sve one koji su mi prenosili svoja iskustva. Ta dva – tri dana su izgleda zlatni standard u sjećanju, ali ne i u praksi.

Sjećanje je varljivo, vjerovatno ću naredne godine mirne duše i savjesti reći nekoj majci, ako budem upitana za vlastito iskustvo, da su oboje moje djece se odvikli od pelena u roku od dva – tri dana, a da pritom i ne budem svejsna da nije bilo baš potpuno tako.