PIŠE: Zoran Milivojević, psiholog
U razgovorima sa mladima često možemo da čujemo da je ovdje – u školi, porodici, gradu, državi, regionu – sve bezveze. Kada je nešto bez veze, ono nije povezano ni sa čim, ono nema smisla. Izraz „bezveze” označava nemogućnost nalaženja smisla. A kada se u mladu generaciju uvuče besmisao, kada postanu nihilisti i negativisti, to je znak za uzbunu.
Jednu podgrupu mladih čine oni koji su istovremeno uvjereni u svoju vrijednost i u bezvrijednost ljudi iz okruženja. Oni vjeruju: „Ja sam u redu, a drugi su bezveze.” Njima su u redu i njihovi malobrojni istomišljenici kojima se okružuju i sa kojima se zatvaraju u „uzvišene” grupice i supkulture. One se takmiče u uzvišenosti tako što se međusobno preziru, ali sve one prezrivo gledaju na „raju”.
U njihovim glavama je samopoštovanje čvrsto povezano sa prezirom prema drugome: moraju da preziru i osuđuju da bi osjećali da vrijede i da bi drugima pokazali da su „iznad”.
Većina njih ima fantaziju da je tamo negdje, daleko odavde, mnogo bolji, bogati i pravedni svijet u kojem bi oni mogli da odlično funkcionišu, samo kada bi taj svijet htio da ih primi. Svoje odbijanje pripadanja „bezveznoj” zajednici naglašavaju tako što često koriste strane riječi, najčešće engleske.
Najugroženija je podgrupa mladih koji vjeruju „ja sam bezveze, drugi su bezveze”, što je pozicija istovremenog prezira i prema sebi i prema drugima. Dok su oni prvi u konfliktu sa okruženjem koje preziru da bi mogli da poštuju sebe, kod drugih je konflikt unutrašnji, tako da ni promjena okruženja ne bi promijenila negativan stav prema sebi.
Kada mnogo mladih ne vidi smisao, tada u generaciji nema ni energije ni kretanja ka nekom smislenom cilju, već se kolektivno životari i čeka. To je depresivna pozicija iako ponašanje ne liči na depresiju: zavisnost od igrica, pornografije i socijalnih mreža, uzimanje droga, alkoholisanje, kockanje, ekstremni sportovi, istrajavanje u površnom hedonizmu…
Smisao ne postoji sam po sebi, već ga ljudi nalaze ili tačnije, pripisuju određenim stvarima. Kada mlada osoba izjavi da je nešto bezveze, roditelj treba da se aktivira i tome suprotstavi. Treba da istraži zašto tako misli, šta bi za nju bilo smisleno. On treba da joj dokazuje da veza i smisao postoje, da kod nje negativizam suzbija argumentima. Iako se mlada osoba sa tim neće složiti, ovakvi razgovori pozitivno djeluju na nju.
Roditelji koji svoje razočaranje životom u datom okruženju prenose na djecu prave grešku. Mnogi dobri đaci su odlično funkcionisali u uređenom sistemu, a kada je postao neuređen, oni su postali neprilagođeni. Ne želeći da promijene sebe i svoje vrijednosti, ovi pripadnici srednje klase su okrivili sistem. Iako na to imaju puno pravo, prenošenje toga na mlade djeluje toksično.
Izvor: Politika
