PIŠE: Jelena Obrenovic-Damjanović

Odvedem ja juče ćerku u školu, kao i svakog drugog dana. Jedan tata dovodi svog sina i kaže učiteljici: ,,On mora da ima i ovaj kišobran i vjerovatno će htjeti da ga otvara i da se igra sa njim, u tom je fazonu od jutros”. U sekundama koje slijede zamišljam tog malog dječaka kako otvara kišobran i povrjeđuje drugu djecu, jer je u tom fazonu od jutros. Mislim, neće on da povrijedi nekog namjerno, ali prosto taj kišobran je veliki ima one bodlje na kraju, i pri tome je u rukama sedmogodišnjeg djeteta. Učiteljica (predstavnik baš onih učiteljica koje osamdeset posto roditelja postrojava cijele školske godine, i ponekad u medijima) ima nalet šoka praćenog nemoći. I ja stojim bez riječi kao budala. Taj tata nije nije kriminalac, nije dripac iz kraja. Onako je običan, simpatičan tata, sa kojim bih se vjerovatno družila. I taj tata je jedan od skoro svih normalnih, simpatičnih koji imaju nesvjesni poremećaj kako uništiti svoje dijete i još ponekog usput.

Od kad moje dijete ide u vrtić, a sad i u školu situacija je sledeća. Uglavnom ima jedan ili eventualno dva roditelja (pored mene) koji su normalni. I uglavnom se taj jedan, eventualno dva, zajedno sa mnom, nikad ne žali na vaspitačice, učiteljice, vrtić, školu.

Zapravo žalila sam se samo jednom, kad je jedna vaspitačica od nemoći pred roditeljima predatorima davala djeci Koka-kolu (jer njihova djeca to vole). Ta vaspitačica je bila mlada i nadam se da, ili je promijenila profesiju ili je dobila specijalne moći u borbi protiv pošasti roditelja predatora.

Zahtjevi roditelja predatora su sledeći:

– ne dovode djecu na vreme, jer njihova djeca ne mogu rano da ustaju, a onda zahtijevaju da im se da doručak, da bi njihovi prinčevi i princeze jeli, a ostali neka ih čekaju, pa šta?

– zahtijevaju od njihove djece da uzvrate udarac, i tome ih uče, naravno, kod kuće, ali kad se njima uzvrati udarac onda postrojavaju od čistačice do direktora.

– podrazumijeva se, naravno, da njihovo dijete dođe u ronilačkom odijelu u školu, sa omiljenom igračkom, sa setom alata, jer su oni od jutros eto baš u tom fazonu, a to i pozitivno utiče na njih jer neće da prekidaju njihovu ,,igru”, jer time guše ,,kreativnost”.

(Kasnije, naravno, ako nisu kretaivna, postroje učiteljicu, jer pobogu „moje dijete je drugačije kod kuće, ja stvarno ne znam šta mu VI radite?”)

A šta će dijete? Uglavnom, za takvu djecu su učiteljice i vaspitačice one „opasne zle tete” jer kod tih teta NE zaista znači NE. Onda je već to dijete pod nekom „strašnom torturom” kojoj će roditelji predatori da stanu na put već u prvom razredu. U sedmom će, naravno, da se žale da je školstvo loše i da im dijete ništa ne zna.

Ima mnogo zahtjeva roditelja predatora, jer kreativnost u tom pogledu ima nesagledive dubine i širine!

Često mi kažu, bago tebi kakvo dijete imaš! Znam ja kakvo dijete imam! Jedino mi je žao što ti koji mi kažu misle da sam imala sreće pa sam ga dobila na lutriji, a eto, oni nisu!

Meni je bilo mnogo lakše da budem dijete, nego što je to mom djetetu. Poziciju djeteta u mom djetetu demantuju svi na svakom koraku. Društvo, novi talas vaspitanja, škola pod prisilom roditelja predatora, neki novi ljudi zbunjeni nad tim šta sloboda znači.

Sloboda, od čega? Od zdravog razuma?
Situacija u kojoj im se ispunjava svaka želja, sada i odmah, pod nazivom slobodno djetinjstvo je pravi, u mašnice upakovan, zatvor. Sloboda se ne podrazumijeva. Sloboda se osvaja!

P.S. Ja sam mama koja se druži samo sa dvije mame jer mi većina jednostavno ide na živce. Idu mi na živce svojim popustljivim vaspitanjem i djecom koja nisu naučena da odustaju od svojih zahtijeva, ali zato prva odustanu od svoje obaveze.

Molim vas, shvatite da se vršnjačko nasilje ne može riješiti u školi nego kod kuće, kad vaše dijete nauči šta znači NE. Kad prije svojih prava nauči šta su obaveze. Kad su u obaveze koje dijete treba da ima uključene i staromodne stvari kao što su poštovanje, marljivost, dosljednost.

Izvor: Zelena učionica