Perspektiva

mir

PIŠE: Sandra, Letnje igralište

Ponekad ne mogu da zaspim dugo u noć zato što pokušavam da završim bar dio obaveza koji se gomila nezaustavljivo. Ne volim sve da ih ostavljam za jutro, a i znam da ću nemirno spavati u tom slučaju. Ujutru se budim umorna.

Ponekad mišice pričaju i pjevaju u snu.
Ponekad kašlju.
U oba slučaja ja ne spavam.

Ponekad Duška štuca i cvili u snu; kopa šapama po parketu, jureći svog psećeg jednoroga.
Ni tada ne spavam.

Ponekad komšije ostanu dugo na platou ispod našeg prozora; šale se, smiju, pjevaju.
Ni tada ne spavam.

Ponekad se probudim tmurna, mračna, namrštena, sa čitavim svijetom na svojim leđima, samo da bih otkrila da je već pet prljavih tanjira, kao i aparat za kafu – u sudoperi. Čekaju na mene.

Ponekad se probudim i shvatim da se jedna tura veša još uvijek suši na žici, a da je druga već napunila veš mašinu.

Ponekad pomislim da sam završila sve obaveze i isplaniram kafu, knjigu, film, maženje, igru… samo da bih otkrila da me nova obaveza čeka i da svijetli kao ovaj kursor na ekranu… čeka moj korak, znak, mig.

Ponekad se osjećam kao pas koji juri svoj rep, ne shvatajući da ga nikad neće stići. Usput se smjenjuju kiše, snjegovi, oblaci, vjetrovi, zelenila i šarenila, a ja, zabavljena jurenjem sopstvenog repa, osjećam samo da mi se vrti u glavi.

Ipak…

Najčešće, srećna sam zbog svih svojih obaveza. Osećam da učim i da rastem kroz njih. A to nema cijenu. Mogla bih samo još da naučim da ne jurim bezglavo svoj rep u tom procesu.

Zahvalna sam za Duškine pametne oči koje me opominju da to bezglavo jurenje za sopstveni repom nema smisla… da je uzaludno… da u toj brzini nema radosti.

Radosna sam i zahvalna što imam djecu koja me bude noću. Da nije njihovih kašljanja, pjevanja, mljackanja, vikanja, srkanja, sricanja, da nije njihovog smijeha, njihovih prenemaganja, da nije lepeta njihovih krila, ovaj dom, ovaj život ne bi bio isti. Ja ne bih bila ista. Mi ne bismo bili to što jesmo. Nespavanje je najmanja cijena za ovoliku ljepotu i smisao.

Zahvalna sam za toplu večeru kojom smo, sjedeći svo četvoro za stolom, smijući se i nudeći poslednje parče hrane jedni drugima, isprljali sudove. Zahvalna sam za toplu vodu i za kafu kojom se sladim svakog jutra.

Zahvalna sam za gomile prljavog veša. Smiješim se ka gomili koja se suši na terasi. Kad se osuši, ja udišem miris njihovih majica do iznemoglosti, znajući da jednog dana neću ja biti ta koja će brinuti o tome šta će one sjutra obući. Povlašćena sam. Ukazana mi je čast. I ja sam zahvalna.

Sjetim se ponekad da sam srećna što imam krov nad glavom, grijanje u sred zime i veliki krevet koji može da primi ova tri nevjerovatna bića koja zovem svojim. I mene zajedno sa njima.

Zahvalna sam za ovu ruku koju mi mišica pruža sa druge strane stola. Srećna sam što mi se smiješi bez nekog posebnog razloga, što me se sjetila u sred svoje igre i što je došla da me pomazi.

Nisu svi dani takvi, ali ponekad se sjetim da zastanem, da udahnem, da promijenim perspektivu.

Ponekad uspijem da u neredu pronađem smirenje i u prostom, podrazumijevanom buđenju u rano jutro – zahvalnost.

Comments

Leave a Reply