PIŠE: Maja Marich, Misusovo blog

Svako protiv svakoga. Tako danas izgleda biti mama. Podijeljene smo na bezbroj grupa – mame-rode, mame anti-gluten, anti-gmo, anti-čokolada, mame oprezne, mame bezobzirne, mame koje sjede s djecom u pesku, mame koje rješavaju poslovne mailove u parku, domaćice, stepford mame, mame karijeristkinje… Dalje nabrajajte sami. Kako to i dalje nije dosta, svaka od tih grupa još u sebi ima podjela, pa tako imamo mame koje žive samo za to da im mladunče jede zdravu, nerafinisanu hranu, ali neke od njih će preživeti koji slatkiš, dok bi ih druge zapalile na lomači zbog istog. I tako u krug.

Susret mama, pogotovo novih mama, sve češće izgleda kao susret alfa lavova. Mjerkaju se, kruže jedna oko druge, prilaze tek ako po spoljašnjim obilježjima zaključe da bi mogle biti na istoj strani. Mama u štiklama i naočarima za sunce ‘a la Posh Spice’ sigurno neće zaći u moj ‘vansice i flekava h&m majica’ reon, kao što ni ja neću u njen. Ako na prvu zaključimo da bismo mogle biti ‘tu negdje’, slijedi približavanje. Oprezan dijalog. Koliko je staro dijete, koliko priča/ne priča, hoda/ne hoda. Ako su tu negdje po uzrastu, trzamo na svaku opasku da je naše dijete ‘sporije’. Ubaci se koja dobronamerna primjedba. ‘Ma nije ni mooooja do prije 3 dana, a evo je sad, leti! Djeca, haha.’ Samo najhrabriji zagaze u temu dojenja, platnenih/jednokratnih pelena i gledanje tableta ili tv-a. Klizav teren na kojem svako pokazuje zube.

I ne ograničavamo se samo tu. Studiraju se društvene mreže, ocjenjuje dječja garderoba i organizovanje rođendana. Samo amateri još imaju domaće torte i  balone bez helijuma. Na Korzu se daju bonus bodovi za fensi kolica, ali ako su najpopularnija, onda se malo i podsmjehujemo. Raspravlja se o mamama pušačicama, mamama koje izlaze, osuđuju se premale razlike u porođajima velike još i više. I možemo se praviti fine, ali znate da sve to radimo. Branimo svoju teritoriju i vaspitne metode životom. Jer valjda ja znam najbolje i SAMO je moje najbolje. Zašto? Zašto se svaka rasprava između mama pretvori u ekvivalent rasprave o ustašama i partizanima? Nema odstupanja i nema pobjednika.

Zato što je majčinstvo ono što nas definiše, htjele mi to ili ne. Ni karijera, ni brak, ni novac, ni društveni status – ništa ne definiše ženu kao što je definiše majčinstvo. Jer karijera vas može odrediti, ali ne mora. Znam doktore koji žive medicinu, znam doktore kojima, da ih upoznate van radnog mjesta, ne biste povjerili bicikl. Znam žene koje definiše bračni status, znam i one koje žive kao da ga nemaju. Novac nam pomaže u životu, ali definiše samo one snobove koji se pronalaze u njemu. S majčinstvom je drugačije. Žena koja je majka, nikad nije ne-majka. Ta sfera života je uvijek aktuelna, i na poslu i na sastanku i s društvom i dok spava. Nema tog posla ni godišnjeg odmora koji isključuje funkciju majke. Žena koja misli da je majčinstvo ne definiše samo pokazuje način na koji je tako duboko definiše. Svaku od mama plaši pomisao da će podbaciti, da će biti loša i taj strah ne prestaje – jer ako zezne ovo, zeznula je sve. Nikada nisam čula da je neko rekao ‘ona ti je ostavila svoje dijete, ali je diiiiivna osoba inače’. Nema te karijere koja popravlja propušteno u dječjim životima. I zato se, valjda, držimo kao pijan plota sopstvenih  uvjerenja u vaspitanju. Jer ako ne vjerujemo cijelim svojim bićem da smo u pravu, vječno ćemo biti u dilemi i – podbaciti. Svaka majka mora VJEROVATI u to da zna šta je najbolje za njeno dijete da bi uistinu znala – što je za njega najbolje.

Ipak, klizav teren jako lako postane sigurno utočište. Prvo djetetovo bacanje na pod na javnom mjestu i sve majke koje vas osuđuju, prestaće. Vi ćete se crvenjeti, a one će se smješkati i u prolazu i reći ‘e da vam je znati koliko puta je to meni moja uradila’. Jedno vrištanje u šoping centru i dobićete barem četiri saosjećanja ‘evo još jedno dobro dijete kao i moje’. Jedan poziv u pomoć i druge mame će se odazvati, jer su potrebne jedna drugoj. Muževe možemo voljeti do neba i nazad i mogu biti najbolji očevi na svijetu, ali neke stvari samo druga mama može razumjeti. Samo vam ona može reći i pojasniti. Samo druga mama zna utješiti i ohrabriti. Gluten ili bez njega, čokolada ili jabuka, tablet ili knjiga – svi mi tumaramo okolo pokušavajući učiniti najbolje što znamo i umijemo.

A prečesto znamo premalo. I zato su nam druge mame potrebne. Od naših majki pa nadalje. Kad sam u najvećoj dilemi, imam mamu-kumu koja ima troje mladunčadi i koja mi samo kaže ‘Zapamti, s prvim se najviše griješi. Naučićeš!’ I ne mogu da mi ne bude smiješno. Ali odmah se osjećam bolje!