Odgajanje djeteta je uvijek izazovan i zahtjevan posao i ponekada roditelji nisu sigurni jesu li postupili na pravi način. Jedan od svakako najzahtjevnijih segmenata odgajanja je postavljanje granica djetetu i učenje djeteta novim pravilima.
Kada se postavljaju granice, uvijek je važno uzimati u obzir djetetove emocije i priznati ih da postoje (“Vidim da si tužan/a, ali…“). Drugi dio postavljanja granice je davanje informacije što nije u redu i pružanje alternative koja je u redu. Upravo taj drugi dio je u suštini klasično učenje novog gradiva i usvajanje novih informacija. Uvijek nam je cilj kada djeca nešto uče da zaista usvoje gradivo i da efekti budu dugoročni. U tom kontekstu, roditelji imaju priliku dijete od malena da nauče da razmišlja o novim informacijama, a djeca će to onda vrlo vjerovatno zadržati i kroz školovanje.
Asimilacija nasuprot integraciji
Asimilacija pravila je u potpunosti usvajanje pravila zato jer je nešto jednostavno tako kako je, bez propitkivanja ili ulaženje u dubinu razloga zbog čega je to tako. Nasuprot tome, integracija pravila ponekad znači da pravilo neće biti usvojeno u cjelini ili u izvornom obliku kako je postavljeno. Ali, dijete će u potpunosti razumjeti zašto je to pravilo takvo kakvo je i primijeniće ga dugoročno. Recimo, u školi želimo da djeca uče sa razumijevanjem, a ne “napamet”. Ovo prvo podrazumijeva da dijete zaista shvata novo gradivo i da će ga uspješno integrisati u već postojeće znanje. “Napamet“ najčešće znači da će dijete vrlo brzo zaboraviti što je učilo, iako je možda provelo vremenski jednaku količinu vremena nad zadatim gradivom.
Naravno, dijete mora biti kognitivno zrelo da bi razumjelo pravilo, tako da dvogodišnjaku sigurno nećemo ići detaljno objašnjavati zašto ne može gurati prst u struju. Reći ćemo mu vrlo eksplicitno “ne” i da je to zabranjeno. Ali recimo petogodišnjak bi možda išao vidjeti što će se dogoditi ako ga ipak gurne, jer iako zna da je to zabranjeno, nije siguran tačno zašto. Kada učimo dijete novom pravilu, dobro je izdvojiti smireni trenutak za to, kako bi odgovorili na sva dječja pitanja koje će to pravilo probuditi. Zato je dobro probati unaprijed predvidjeti neke situacije gdje će se to pravilo moći primijeniti.
Na primjer, želimo da naučimo dijete da pozdravi kada ulazi u prodavnicu. Pozdravljanje je socijalno poželjno ponašanje i dio svakodnevnog bontona pa samim tim ponekad može biti apstraktnije djeci zašto je to poželjno. Nekakvo detaljnije objašnjenje osim “Jer se to radi“ ili “Jer je to lijepo“ je da se prodavačica onda osjeća sretnije, da stvaramo prijateljske odnose s ljudima u okolini, da podstičemo međusobnu komunikaciju, podstičemo ljude da nam pomognu ako nam zatreba pomoć itd.
Osim toga, kada se uči pravilo, dobro je ostaviti mogućnost izbora djetetu te mogućnost dogovora oko prihvatljive alternative. Na primjer, djetetu je predugačko ili mu se ne sviđa “Dobar dan“, može samo odabrati na koji način će pozdraviti (s „Ćao“, “Zdravo” mahnuti itd.). Ako odaberemo pregovaranje (ako je takvo pravilo da postoji ta mogućnost), možete provjeriti s djetetom je li mu to prihvatljivo. Na taj način ga podstičete na razmišljanje i dajete mu do znanja da vam je važno njegovo mišljenje. Na primjer “Ako ti se ne sviđa dobar dan, možeš reći samo zdravo teti. Kako ti to zvuči?“. U slučaju da mu se ne sviđa vaš predlog, možete ga pitati da samo preloži.
Ovakav način učenja novih pravila naravno nije uvijek izvodljiv (postoje pravila važna za preživljavanje oko kojih nema pregovora), ali je dobro podsticati gdje postoji mogućnost za to. Na taj način razvijamo kritičko razmišljanje kod djeteta, podstičemo kreativnost mišljenja i aktivno preuzimanje odgovornosti za svoje postupke i odluke.
Izvor: Ordinacija.hr
