Zašto su antibiotici na lošem glasu?

sirup

Kada su u pitanju antibiotici i njihova upotreba i liječenju djece, postoje dvije grupe roditelja.

Prva grupa roditelja gaji »velike simpatije« prema antibioticima, smatrajući ih za »svemoguće iscjelitelje infekcija«, »odlične skidače visoke temperature«, »čarobne pomoćnike kod dugotrajnog kašlja«, »dobre zaštitnike od komplikacija virusnih infekcija«…

Naravno, to su zablude, ali su oni skloni da SAMI započnu antibiotsku terapiju kod svoje djece – a to nije dobro! Ako je za utjehu (a nije), ima i ljekara koji rado svojoj djeci »uključuju« antibiotike kada procijene da je »dogorjelo«, ne konsultujući svoje prijatelje pedijatre (obično zovu kada izostane očekivani »čarobni« efekat lijeka).

Druga grupa roditelja ima izražen strah od antibiotika! Dešava se (srećom rijetko) da izbjegavaju da daju antibiotik djetetu, čak i kada je ljekar prepisao lijek, računajući da će se »dijete izvući i bez antibiotika«. Naravno, i ovo je pogrešno!

Zato je pedijatar Goran Vukomanović u časopisu Moj pedijatar odlučio da upozna roditelje sa antibioticima kako bi ih bolje razumjeli i razvili ispravan odnos prema ovoj veoma aktuelnoj temi.

Penicilinski antibiotici (prva ali i dalje zanimljiva grupa antibiotika koji su revolucionarno promijenili terapiju bakterijskih infekcija)

Veliki broj naučnih dostignuća je nastao naizgled potpuno slučajno. Slično je i sa pronalaskom penicilina. Početkom dvadesetog vijeka, kada su harale razne zarazne bolesti, i najobičnije zapaljenje grla je ubijalo djecu. Nije bilo antibiotika, pa su se doktori dovijali kako da istjeraju bakteriju iz ždrijela.

Aleksandar Fleming je dugo proučavao razne potencijalne lijekove protiv bakterija, ali skoro bez ikakvog uspjeha. Jednom prilikom, na kraju napornog radnog dana, opazio je da bakterije, koje je gajio radi proučavanja, slabije rastu u okolini jedne vrste gljivica (iz roda penicilium) kojih je u njegovoj vlažnoj i memljivoj laboratoriji bilo mnogo.  Zato je, potpuno neplanirano, počeo da uzgaja gljivice. Kada je nakupio dovoljnu količinu, »zatrpao« je podlogu na kojoj su se razmnožavale bakterije, i imao je šta da vidi – već sljedećeg dana nije bilo bakterija. Fleming je zaključio da je »nešto« iz gljivica zaslužno za ovaj spektakularni pomor omraženih bakterija, pa je napravio ekstrakt gljivice i nazvao ga penicilin (po latinskom nazivu gljivica koje je upotrebio).

Nažalost, kao i većina genija, Fleming nije bio shvaćen na pravi način, pa je prošlo više godina borbe sa skepticima, ali i sujetnim protivnicima napretka u medicini, prije nego što je penicilin ušao u zvaničnu upotrebu kao lijek. Ipak, pravda je zadovoljena, veliki broj pacijenata je počeo uspješno da se liječi, a Aleksandar Fleming je dobio Nobelovu nagradu za medicinu.

Povratak penicilina

Bez obzira na ogroman broj savremenih antibiotika, penicilin je ostao omiljeni lijek za liječenje velikog broja infekcija kod djece. Penicilinski antibiotici imaju odličan odnos željenih i neželjenih efekata, naročito kod mališana. Ako se izuzme alergija na penicilin, nema pretjerano neprijatnih i opasnih sporednih efekata terapije penicilinskim antibioticima.

Poslije višedecenijske primjene, penicilinski antibiotici su postali jeftini – nažalost, dostupni i bez recepta (što je nezamislivo), pa su se primjenjivali i kad treba i kad ne treba. Zato su se bakterije »navikle« na penicilin i razvile rezistenciju. Onda su napravljeni drugi antibiotici (koji nisu penicilini), ali su i oni nekritično primjenjivani, pa su se bakterije i na njih prilagodile. Tako se desilo da su neki sojevi bakterija »zaboravili« na penicilinske antibiotike ratujući sa novim lijekovima. Zato sada penicilinski antibiotici »trče drugi krug« i uspješno se bore sa mnogim bakterijama.

Penicilin ostaje lijek izbora za infekcije koje prouzrokuju streptokoke. To su, prije svih, infekcije organa za disanje, ali i teže infekcije kože nekada zahtijevaju terapiju penicilinskim antibioticima. Pored streptokoka, i druge bakterije ne vole penicilinske antibiotike – meningokoke (prouzrokovač meningitisa kod djece), spirohete (spiralne bakterije koje dovode do sifilisa i Lajmske bolesti), itd.

Kako se daju penicilinski antibiotici?

Uvijek kada je moguće, lijek se daje na usta (oralno). Ovo je najprirodniji put davanja lijeka, ali i najbezbjedniji, kada je riječ o alergiji na lijek.

Penicilinski šok – najteža alergijska reakcija na penicilin, skoro uvijek nastaje kada se lijek daje u venu ili muskularno, dakle injekcijama. To, naravno, ne znači da se injekcije penicilina ne daju djeci. Kada za to postoje medicinski razlozi, djeca treba da dobijaju penicilinske injekcije, ali se one UVIJEK daju u zdravstvenoj ustanovi gdje postoji mogućnost sprovođenja adekvatne terapije. Uostalom, niko ne voli da bocka djecu bez potrebe, a razvijen je i veliki broj novih antibiotika iz grupe penicilina koji se daju na usta. Oni imaju odlične efekte u liječenju raznih infekcija kod mališana, pa se omražene injekcije sve rjeđe prepisuju.

Koji se penicilinski antibiotici najčešće primjenjuju kod djece?

Pored prirodnih, savremenim farmakološkim postupcima su napravljeni – sintetisani brojni preparati koji imaju značajne prednosti u odnosu na prirodni penicilin od koga su potekli.

Prva prednost je proširenje spektra bakterija koje lijek uspješno tamani. Ova pogodnost je ipak donijela i prve probleme. Naime, poboljšana efikasnost polusintetskih i sintetskih penicilina se manifestuje i »boljim« ubijanjem bakterija koje normalno žive i rade u crijevima djeteta. One spadaju u dobre – »domaće« bakterije koje pomažu rad crijeva i učestvuju u formiranju normalne stolice. Zato antibiotici širokog spektra mogu da prouzrokuju proliv kod djece.

Amoksicilin i ampicilin su ubjedljivo prvi na listama najčešće primjenjivanih antibiotika. Veoma su efikasni u borbi protiv bakterijskih respiratornih infekcija, ali i pojedinih bakterija izazivača infekcija mokraćnih puteva. Nažalost, oba lijeka se mnogo godina nekritički primjenjuju, a roditelji često na svoju ruku započinju terapiju i kada za to nema  razloga (na primjer, tokom virusnih infekcija). Zbog toga su se neke vrste bakterija »navikle« na antibiotik – postale su rezistentne, pa se nerijetko dešava da infekcija napreduje i pored primjenjenog antibiotika.

Koji su neželjeni (sporedni) efekti terapije penicilinskim antibioticima?

Srećom, najveći broj djece ima prolazne i ne pretjerano izražene nuspojave. Prije svih su blagi poremećaji funkcije organa za varenje – ponekad se javlja mučnina i proliv, ali je rijetko potrebno prekinuti terapiju zbog ovih problemčića. Naravno, sa proširivanjem antibakterijskog spektra se povećava i broj potencijalnih neželjenih efekata terapije. Alergijske reakcije na penicilinske antibiotike su najozbiljnije propratne pojave terapije.

Kožne manifestacije alergije

Iako svi prvo pomisle na penicilinski šok – on je, srećom, rijedak kod djece. Mnogo su češće alergijske promjene na koži u vidu osipa ili koprivnjače, ili na sluzokožama, u formi otoka (edema). Izolovane kožne alergijske reakcije su kod većine djece bezopasne. Poslije prekida uzimanja antibiotika, a uz terapiju antihistaminicima – osip prolazi, ne ostavljajući posljedice. Naravno, obavezno je ljekaru prijaviti šta se desilo, kako bi se potvrdila alergija na penicilin i izbjegla ponovna terapija penicilinom tokom budućih infekcija.

NIJE svaki osip u toku primjene antibiotika alergija na lijek – postoje načini da se (poslije saniranja infekcije) precizno utvrdi da li je u pitanju alergijska reakcija. Ovo je veoma važno, jer je šteta da dijete zbog »lažne alergije« u budućim infekcijama ne može da dobija ovu vrstu antibiotika.

Penicilinski (anafilaktički) šok

Anafilaktički šok se javlja kada se lijek daje injekcijama. Predstavlja veoma tešku i često fatalnu komplikaciju, naročito ako se desi van zdravstvene ustanove. Zato se penicilin NE DAJE ako pri ruci nemamo kompletnu »antišok« terapiju.

Srećom, pravi penicilinski šok je veoma rijedak, ali su česti kolapsi poslije davanja injekcija koji nisu u vezi sa penicilinom. Tada se naprosto radi o reakciji organizma na neprijatno okruženje i mirise u ambulanti, a potencirana je bolnim ubrizgavanjem lijeka. Iskusno medicinsko osoblje lako prepoznaje ovu potpuno bezopasnu i prolaznu pojavu, tako da  ne može da se potkrade greška.

Da li penicilinski antibiotici mogu da se kombinuju sa drugim lijekovima?

Jedna od dobrih osobina penicilina je da se dobro kombinuje sa velikim brojem lijekova. Svi antipiretici (lijekovi za obaranje visoke tjelesne temperature) se odlično slažu sa penicilinima, ali i antialergijski lijekovi, lijekovi protiv astme – dakle, skoro svi preparati koji se daju za liječenje bolesti disajnih organa kod djece.

Penicilinski antibiotici mogu da se kombinuju i sa drugim antibioticima, naročito kada se liječe teže bakterijske infekcije. Mali je broj antibiotika koji »ne idu« uz penicilin, pa su penicilinski antibiotici čest član »konzilijuma« tri (nekada i više) antibiotika za liječenje najtežih bakterijskih infekcija kod mališana.

Iako je mnogo decenija prošlo od Flemingovog pronalaska penicilina, ova grupa antibiotika je izuzetno aktuelna u terapiji različitih infekcija kod djece. Dobra efikasnost, mali broj neželjenih efekata, i relativno niska cijena su neke od prednosti penicilinskih antibiotika. Ovo, naravno, ne znači da ih treba zloupotrebljavati, a nikako ih ne treba davati bez prethodnog pedijatrijskog pregleda. To je jedini način da se procijeni o kakvoj je bolesti riječ, i da li je uopšte potrebna terapija.

Koža ne voli penicilin

Za razliku od nekih drugih antibiotika, penicilin se nikada ne daje lokalno – u vidu masti za kožu ili kapi za oči! Razlog je veoma jednostavan – postoji ogroman rizik od nastanka alergije na penicilin kada se on razmazuje po koži ili sluznici!

Zato ne postoje preparati penicilina za lokalnu upotrebu, ali ima »inovatora« među nestručnim osobama koje otvaraju kapsule i posipaju antibiotik po oboljeloj koži. Iako izgleda kao zanimljiva ideja, to je veoma glupo (ima drugih, veoma efikasnih antibiotskih masti i krema), ali i opasno.

Prednosti amoksicilina i ampicilina

Amoksicilin je u prednosti kada se daje na usta jer se za razliku od ampicilina može davati nezavisno od obroka (ampicilin mora prije jela), daje se u dužim intervalima (dva do tri puta dnevno).

Ampicilin ima prednost jer se može davati u injekcijama (intramuskularno ili intravenski), tako da se može koristiti i kada dijete ne može da uzima lijek preko usta, ali i za terapiju teških infekcija.

Novi preparati su nekada efikasniji

Zbog toga što su mnoge bakterije postale rezistentne na amoksicilin i ampicilin, posljednjih godina su im dodate supstance koje ne dozvoljavaju bakterijama da se brane. Takav je amoksicilin sa klavulonskom kisjelinom (Panklav, Amoksiklav) koji je efikasniji od amoksicilina jer uspješno tamani bakterije koje do tada nisu reagovale na amoksicilin bez klavulonske kisjeline. Naravno, ne znači da ovaj lijek treba uvijek davati jer je »jači« od svog predvodnika. To je pogrešan pristup pošto amoksicilin sa klavulonskom kisjelinom treba čuvati za one infekcije koje zaista mogu da prouzrokuju bakterije koje traže snažniji antibiotik.

Izvor: Moj pedijatar

SOS linija baner

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply