Hoću da budem opuštena kao belgijski roditelji

brisel

PIŠE: Ana Vujnović, članica udruženja Roditelji
Ana je mama šestogodišnjeg dječaka, po profesiji profesorica engleskog jezika i knjiženosti, veliki podržavalac dojenja i u skladu sa tim vršnjačka savjetnica za dojenje, Do skoro je živjela u Podgorici gdje je bila koordinatorka programa Majka i beba u udruženju Roditelji. Sa porodicom se nedavno preselila u Brisel, gdje će živjeti narednih nekoliko godina.

Prošle sedmice je moj sin zaboravio kapu u trpezariji svoje nove škole u Briselu. Kada sam došla po njega u školu, učiteljica mi je rekla da pođemo do trpezarije da je uzmemo. Do trpezarije se silazi stepenicama, potpuno presvučenim pločicama. Moj sin je krenuo trčeći ispred mene, a ja sam uhvatila sebe kako vičem za njim ”Polako, pašćeš!”.

A, onda pomislim, a ko viče za njim po cijeli dan u školi? Ko im govori da paze dok se nekoliko puta dnevno penju na drugi sprat do učionice? Za sedam sati, koliko provede u školi, sličnih situacija ima bezbroj.

A, onda uhvatim sebe kako razmišljam o tome kako ovo nikad ne bi moglo ovako u Crnoj Gori. Prvaci nikad ne bi bili na drugom spratu, nikad ne bi izlazili napolje bez pratnje učiteljice ili vaspitačice, čak i do toaleta bi imali pratnju. A, čija su to ustvari očekivanja? Nas, roditelja, naravno.

Roditelji u Briselu su opušteniji nego u Crnoj Gori. Tako se ponašaju i škole, pretpostavljam znajući da im roditelji neće prebacivati. Ipak, red i disciplina se moraju poštovati, a djeca znaju za svoje obaveze i mnogo su samostalnija nego kod nas.

Baš prije neki dan sam pročitala tekst o tome kako su francuski roditelji superiorni i kako su djeca u Francuskoj vaspitana. Vjerujte, isto se može reći i za belgijske roditelje i djecu. Dobro, ovo za vaspitanje ne znam, ne znam sjede li za stolom sa laktovima van ivice, pričaju li dok odrasli pričaju, ali to nije ni važno. Djeca su svuda deca.

I roditelji su svuda roditelji, rekli biste sad vi. Tačno, samo je razlika u tome kako shvataju ovu ulogu.

Pitanje je kako biste vi odreagovali kad biste vidjeli dijete od 6 mjeseci kako stavlja kesten u usta? Ovdašnji roditelji sasvim smireno. Još bi vas pogledao kao da ste pali s Marsa ako biste mu skrenuli pažnju na to šta radi njegova beba. Da li biste na hladnoću i kišu izveli dijete u mokasinama, ili tri-četvrt helankama? Ovdašnji roditelji bi, iako su svjesni da je djeci hladno, pretpostavljam da ih tako “čeliče”. I opet bi dobili onaj pogled ako biste pokušali da im skrenete pažnju da je djetetu hladno.

Ovde se djeca igraju i prljaju i niko im ne prebacuje zbog toga. Dječija igrališta su uređena, čista, ali sa toliko sprava koje bismo mi u Crnoj Gori smatrali opasnim, kao što su mostići od jedne tanke daske, na visini od metar i po, ili tobogani, na koje se mogu popeti samo preko prečki na približno istoj visini.

U Briselu često pada kiša, sitna, dosadna. I niko ne nosi ni kišobran, ni kabanicu. Eventualno neku kapu na glavi. Tako i djeca. Čak i kad je napolju hladno, djeca su u patikama i udobnoj odjeći i obući, često veoma iznošenoj. To je zato jer, bez obzira kakvo je vrijeme, sat i po vremena dnevno provode u igri u školskom dvorištu.

I svi su obučeni homogeno, niko se posebno ne izdvaja ni po boljoj ni naročito lošijoj garderobi. Jednostavno, roditelji ih u školu šalju u udobnoj garderobi, koji mogu bez problema da isprljaju.

Tako i ja pokušavam da se prilagodim, da ga obučem za školu u stariju odjeću, da ne vičem za njim kad jurca trotinetom ispred men

Probala, ne ide baš najbolje. Za sada. Što ne znači da neću da nastavim da se trudim. Na kraju krajeva moram, ako neću da mi dijete jedino ima majku koja mu pred drugovima upasuje majicu u gaće i briše slinavi nos.

SOS linija baner

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

Leave a Reply