PIŠE: Jelena Holcer, dipl.pedagog

Kada vidite dijete zaigrano bojama, isflekane majice ili musavo od sladoleda… to ne mora da predstavlja roditeljsku nemarnost prema njegovoj higijeni, već možda znači da je tom djetetu omogućeno da istražuje, uživa i raste…

Jedno britansko istraživanje pokazalo je da se 64 odsto djece samo jednom nedjeljno igra van kuće, 28 odsto se nije godinama prošetalo u prirodi, 21 odsto nije nikada bio na selu, a svako peto dijete se nikada nije popelo na drvo. Tako su djeca savremene generacije sve više “osuđena” na gradove, i često stanove sa premalo ličnog prostora, nalik kavezima.

I kao da već to samo po sebi nije dovoljno frustrirajuće, mi insistiramo da igra u tim kavezima bude što čistija. Roditelji će radije dozvoliti djetetu da satima sjedi ispred računara igrajući se ratničkih igrica ili da sjedi ispred TV ekrana, upijajući ko zna kakve sadržaje, bez interakcije sa bilo kime, umjesto da ga pošalju u park, da šljapka po barama ili se igra sa bojama, rizikujući da se tako, eventualno, isprlja.

Jedino roditeljsko opravdanje za zabranu “neurednih” ali i svih drugih igara koje djetetu omogućuju da samostalno istražuju jeste bezbjednost i higijena. Odnosno, ako je vaše dijete u fazi kada ispituje predmete oko sebe, pokušavajući da ih okusi ili proguta, obratite pažnju kako se to ne bi dogodilo. Uvijek provjeravajte materijale od kojih su sačinjene njihove igračke. Važno je da igračke budu bezbjedne, od prirodnih materijala, bez oštrih ivica. Ipak, većina djeca veoma brzo prestaje da na ovaj način ispituje stvari oko sebe, pa više nemate razloga da strahujete da će mu “neuredne” igre narušiti bezbjednost ili zdravlje.

Nerazumijevanje prirode igre

Svaka dječija razvojna faza ima svoje potrebe, svoje zakonitosti i svoje igre koje tu fazu dodatno obogaćuju. Roditelji pogrešno misle da je korisna samo ona igra u kojoj dijete nešto konkretno uči ili postiže neki cilj. Naime, u predškolskom uzrastu, igra je sama po sebi cilj i upravo je igra najvažniji način učenja. Osim eksperimentisanja i istraživanja i ličnog razvoja kroz zabavu, ove igre ni nemaju drugi cilj.

Kroz igru dijete uči o svijetu koji ga okružuje na jedan nov, zanimljiv i za njegovo iskustvo trajan način I sve mu ostaje u sjećanju. Eksperimentisanje sa bojama ili prirodnim materijalima jeste neuredno, ali zato podstiče radoznalost i kreativnost, razvija koncentraciju, vježba finu motoriku i koordinaciju pokreta. Takođe, kako su ove igre uglavnom neverbalne (djeca se sporazumijevaju koristeći zemlju, vodu, pijesak…), kada su u igru uključene i druge osobe, dijete vježba svoje umijeće neverbalnog komuniciranja i druženja. Specifična vršnjačka interakcija doprinijeće samopouzdanju, razvoju socijalnih veza, emocionalnom napretku. Osjećanje slobode da mogu samostalno da rade ono što žele, u okviru svoje igre, za dječiji razvoj je isto tako od ogromnog značaja.

Konačno, ali možda i najvažnije: ove igre su zabavne, vašu djecu čine nasmijanom.

“Neuredne” igre i inteligencija

Sve igre koje djeci omogućavaju istraživanje, eksperimentisanje, savladavanje prepreka, fizičku akciju, otvorenost u razmišljanju… utiču i na razvoj inteligencije djeteta. Mensin program učenja upravo podrazumijeva kombinovanje fizičkih igara sa učenjem različitih sadržaja, pa tako djeca uče određene pojmove (na primjer, tablicu množenja) istovremeno se rotirajući nekoliko minuta u jednom smjeru. Ovakve igre, iako ponekad ostavljaju iza sebe prljave majice, sa druge strane, direktno utiču na razvoj inteligencije i način razmišljanja djece.

Gosti ili dijete?

Ako već imate stav da u vašem domu sve treba da “blista” i bude u svakom trenutku besprijekorno čisto, važno je da imate i odgovor zašto vam je to važno. Nažalost, razlog za zabranu “neurednih” igara je često odraz roditeljske potrebe da se nekome dokažu, ispune tuđa očekivanja, kao i pomanjkanje ličnog samopouzdanja. Na primjer, žele da njihov stan bude što bolje sređen u slučaju da dođu iznenadni gosti ili komšije.

Sada zastanite za trenutak i malo razmislite. Pokušajte da na jedan tas neke imaginarne vage stavite sve ono što kroz svoju igru dijete nauči i savlada, a pri tom se silno zabavlja i raduje, a na drugi tas stavite mogućnost da vam dođu gosti i vide nered. Koji tas će prevagnuti? Šta je vama važnije? Ako naučite dijete da mu odjeća bude uvijek besprijekorno čista, ali se zato ono rijetko upušta u igru sa vršnjacima, radije bira da stoji po strani i ne učestvuje, ukoliko raste u ćutljivo, nesigurno, nedovoljno samostalno dijete… Pogriješili ste u postavljanju kriterijuma “pravih” vrijednosti.

Uostalom, ono što se isprlja, može i da se opere. Ako već svoju ličnu opterećenost besprijekornom urednošću prenosite na dijete, ako ne želite da perete odjeću koju ono isprlja, obucite mu kecelju ili odredite majicu koja je “samo za prljanje”. Ili odredite dio stana u kome su ovakve igre dozvoljene. Ili dio zida na kome će uvijek biti nalijepljen veliki hamer papir koji čeka baš na dječije ukrašavanje. Takođe, roditelji često pogrešno pretpostavljaju da je 3. godina granica po mnogo čemu, pa i po tome da poslije 3. godine dijete ne treba da ostavlja nered iza sebe, nikada se više ne umaže ni dok jede, ni dok se igra.

Međutim, kako dijete raste, tako su njegova iskustva i saznanja sve bogatija. Razlika je samo u tome što dijete od tri godine sada može početi da sklanja nered iza sebe. To jeste prekretnica. Ova higijenska navika je veoma važna, i ovo je pravi trenutak da počnete da je uvodite.

Insistirajte da samo sklanja svoje igračke prije spavanja, slaže svoju odjeću, odlaže odjeću u veš mašinu… Uključite ga u kućne obaveze, jer mu time ukazujete povjerenje, da na njega računate i da ga smatrate dostojnim sitnih zadataka koje mu poveravate. Kada uspostavite dogovor da sklanja svoj nered, uspostavili ste prvu radnu naviku kod djeteta i počeli proces razlikovanja igre od obaveze, koje će mu biti od velike važnosti već prilikom polaska u školu.

Umjesto stalnog insistiranja na čistoj odeći, radije pokušajte da se igrate zajedno sa svojim djetetom. Isprljajte se u pijesku ili umažite bojama i vi sami. Sasvim je sigurno da će vas ovakva aktivnost barem privremeno osloboditi od stresa, preusmeriti misli sa problema na radost, dodatno vas povezati sa djetetom, i, što je veoma važno, povezati vas sa vašim unutrašnjim djetetom. Sjećate li ga se, uopšte? Svi ga imamo, nosimo ga u sebi, ali na njega malo obraćamo pažnju. Ono spava unutar nas, misli da je zaboravljeno i da više nikome nije potrebno. Obradujte ga. Zaslužilo je.

Konačno, potpisnik ovih redova potpuno vjeruje da je za dječije srećno odrastanje neophodno istraživanje, eksperimentisanje, uživanje u igri, pa ako treba i po cijenu velikog broja isprljanih majica.

Takođe, u davanju različitih oblika slobode djeci možete otići korak dalje. Na primjer, osim što ćete dozvoliti djetetu da se povremeno isprlja, omogućite mu da učestvuje u uređenju vašeg doma. Nemojte to shvatiti kao prljanje. Sjetite se da stan i dom nisu isto. Stan su zidovi, a dom ono toplo, nježno i tako dragocjeno osjećanje u srcu. Zato, dozvolite svom djetetu da flomasterom ili nečim drugim uljepša (prava reč je “uljepšavanje”, a ne “prljanje”) bar jedan zid u vašem stanu. Tako će vaš stan postati dom i u srcu vašeg djeteta.

Izvor: Sensa