PIŠE: Tatjana Kuljača, blog Mamizam

Naša kultura je veoma čudna, volimo se nazivati životinjski imenima, u zavisnosti na šta želimo poentirati kod druge osobe. Nerijetko ćete čuti nekoga iz okruženja kako druge naziva imenima tipa „guska“, „svinja“, „ovca“, „kokoška“, što se koristi u negativnom kontekstu. Ovo, naravno izbjegavamo u razgovoru sa odraslim osobama, osim kada nas neko treći iznervira, pa se jadamo prijatelju, ili u svađi, kad ispustimo sve druge argumente. Tako je „krme“, ili „prase“ prljavo, ostavlja stvari po kući, brlja za stolom, prosipa i ostavlja svuda nered, „guska“ i „ovce“ su glupe, a ,,kokoška“ je i glupa i brbljiva itd. Pozitivne osobine istih životinja nisu baš u prvom planu.

Otkako dobijemo dijete, korišćenje ovih izraza je prvo u deminutivu, pa tako imamo ,,slatko prasence“, koje je sinonim za bucmaste bebe koje vole da ručkaju, ,,nježno pile’’ i ,,malo mače’’ simbolizuju umiljatost i nježnost. Kada one porastu, u dobu kada nas već mogu razumjeti, porastu i životinje sa kojima ih upoređujemo. Ima i gorih poređenja, koja se koriste čak i u pozitivnom kontekstu, što meni nikada nije bilo jasno, a zapara mi uši svaki put kad to čujem.

U jednoj raspravi, kad su se potegle ružne riječi, osjetila sam na svojoj koži kako je to kad te neko nazove životinjskim imenom. Bila sam povrijeđena, a i sama sam istresla par primjera. Nakon toga sam počela primjećivati koliko često čujem takvo nešto u najnormalnijoj konverzaciji sa djecom i zapitala se kako li se oni tada osjećaju? Ako je mene matoru zaboljelo, kako li je njima koji nisu baš toliko otporni na život kao ja? Tada sam počela kontrolisati što više mogu taj poriv da dijete ne nazovem nekim od gore navedenih imena. Nekad se izletim, ali trudim se da ne koristim.

Prisustvovala sam jednoj sceni gdje je dijete od 5 godina svog oca nazvalo ,,majmnom’’. Strašno, nekulturno, bezobrazno, pomislio bi svako. Onda sam tog istog oca čula kako svom ocu govori ,,majmune jedan’’, a i otac njemu. Rekla bih da je dijete samo pokupilo ovaj način ophođenja kao sasvim normalan, a bilo ko da ga čuje rekao bi da zaslužuje kaznu. Ako malo bolje pogledamo, to dijete nije ništa krivo, krivi su odrasli. Kako da im objasnimo da je loše nešto što i sami radimo? Džaba je tu i priča i kažnjavanje, ništa ne pomaže, ako je naš primjer upravo suprotan onome o čemu pričamo.

U naš genetski kod se toliko uvukla ta navika poistovećivanja ljudi sa nekim negativnim životinjskim osobinama, da nam je to postalo sasvim normalno i izuzetno teško za kontrolisanje, kada ga jednom osvijestimo kao problem. Čak iako odlučimo ne upotrebljavati takva poređenja, izmakne nam se kad smo ljuti i nervozni. Opet, na nama je najveća odgovornost za formu ličnosti u koju će izrasti naše dijete.

Čim sam počela razmišljati kako nije uredu da svoje dijete nazivam životinjskim imenima, počelo mi je jako smetati kada i drugi to čine. Ne ubjeđujem se sad sa drugima da to nije dobro, jer teško da bi bilo šta promijenila kod njih, što oni sami ne primjete da treba. Tvrdi su to orasi, a mišljenje da su tako radili svi, pa nas evo živih zdravih i ništa nam ne fali, je toliko pustilo korjenje da bi se trebalo jako duboko kopati dok se svaka žilica ne iščupa.

Mukotrpan je to i težak posao, starije su generacije manje fleksibilne kada je mijenjanje sopstvenih navika u pitanju. Ali to nije razlog da mi ostali ostanemo pri tome da je to sasvim uredu i da će naša djeca preživjeti i izrasti u normalne osobe i sa svinjama, kokoškama i guskama. Ne sumnjam da hoće, ali nije lijepo. Djeca se povrjeđuju lako. Njihove duše su krhke, lako ih je uzdrmati. To što nas iznervira i izbaci iz takta često zna biti rezultat neznanja. Pokaži kako treba, da bi dijete znalo kako treba da radi nešto ispravno.

Iskreno, ne smeta mi previše ako se isprljaju, izmrve svuda okolo kada jedu i slično. Sve to što se da popraviti za par minuta nije razlog da se istresamo na dijete, posebno ako smo nečim prije toga isprovocirani, a ovo nam dođe kao izduvni ventil. Djeca se nisu naučena rodila i često ih za neke najobičnije radnje moramo dodatno podučavati, što može biti sasvim dovoljno da dijete prestane raditi to što nas toliko nervira.

Nego, da se vratim malim bebama i korjenu svega. Kad sam rodila drugo dijete, ova problematika mi je uveliko zadavala glavobolju, pa sam došla na ideju da potpuno izbacim upotrebu životinjskih epiteta i sinonima. Djecu više ni od milošte ne nazivam piletom, macom, slatkim prasencetom, već koristim malo ljepše riječi kao što su dušo, anđele, srećo i ljubavi. Sama energija tih riječi je puno toplija i nježnija i djeca se ljepše osjećaju, a i ja. Kako sam izbacila živuljke iz nježnog tepanja, protjerala sam ih i iz pogrdnog dijela. Ako se poneka potrudi da izviri kad mi nisu sve ovčice na broju, ugrizem se za jezik i pošaljem je tamo gdje joj je i mjesto. Dijete će shvatiti kroz priču šta je loše uradilo i bez ovakvog vrijeđanja.

Navike se ne mogu mijenjati za dan, jer za dan nisu ni nastale, ali ako osvijestimo loše, paraće nam uši svaki put kad ih upotrebimo bilo mi, ili neko drugi, a samim tim će se prorijediti. Na ovaj način će i naša djeca naučiti da nije lijepo nazivati druge pogrdnim imenima i tada će i naš trud biti u potpunosti uspješan.