– Ma sine, šta više ”znači”, od koga li si to pokupila da mi je znati?! Ne valjda da to stalno ponavljaš! I razumijem te, pa ne pričaš kineski, ne moraš me uvijek pitati da li te razumijem! Odgovaram ja, vidno iznervirana diobom rečenice na najprostije dijelove i iritantnim ”razumiješ?” na kraju svake…

Mozgam ja tako danima odakle je to pokupila…Ne pada mi ništa na pamet.
Sve dok…

Jednog dana sjedim ja sa prijateljicom i pijemo kafu. Pričamo, razvezle kao što to samo žene znaju o svemu i svačemu. Odjednom mi ono ”znači” zapara uši. Dolazilo je iz mojih usta. Nisam ni svjesna bila koliko često upotrebljavam tu riječ. Ja sam glavni krivac. Od mene je to naučila.

Uhvatila sam, takođe, sebe kako kada pričam sa ćerkom i kada želim da zaista shvati ono što joj pričam, na kraju svake priče ja stavim po jedno ”razumiješ?”. Opet sam ja krivac.

Onda sam se duboko zamislila… Kako to da nisam bila svjesna da moje dijete kopira mene, kao i toga da ja toliko često upotrebljavam te dvije iritantne riječi, a da uopšte ne registrujem da ih izgovaram?

Elem, počela sam se kontrolisati, pa to više ne koristim  u tolikoj mjeri, a samim tim je i ona prestala. Sopstvenu analizu sam dalje produbila na dodatne stvari koje me dovode do ivice ludila ponekad. U većini slučajeva takve stvari radim i ja sama. Interesantno je kako nas uvijek najviše iznervira sopstveni odraz pokreta, emocija, rečenica, gestova. Onda kada shvatimo da djeca najviše uče od onih koji su im najbliži, zaista se treba zapitati koji model ponašanja je dijete od koga preuzelo.

Primjera je bezbroj, od pojačanog tona i vikanja jednih na druge, preko poneke bačene svari u naletu ljutnje, do neslavnih ružnih riječi koje svi u afektu ponekad izgovorimo, kad baš ne uspjevamo da se kontrolišemo. Mali sunđeri sve to upijaju i objeručke prihvataju kao normalan način ponašanja i reakcija na stresne situacije.

Nije lako kontrolisati svaki pokret, misao, mimiku, svaki put smireno odreagovati na stresnu situaciju, pa nismo roboti! U nastojanju da od svoje djece načinim najbolje moguće ljude, počela sam posmatrati ponašanje svog djeteta malo pažljivije. Sve one stvari koje mi idu na živce polako korigujem kod sebe. Kako radim na tome, tako se i moje dijete mijenja. Nema svrhe dijete učiti da nešto ne valja, ako i sami to radimo. To vam dođe kao kad majka kroz oblak dima od cigarete priča svom djetetu da pušenje izaziva rak pluća i da se od toga umire, a mama živa i zdrava i ništa joj ne fali. Bar dijete tako vidi.

Djeca brzo uče i brzo se mijenjaju. Mi smo ti koje treba ”prekalupiti”, pa će i naše male ponavljalice biti drugačije. Sve dok nismo spremni sebe mijenjati, ne možemo ni od djeteta očekivati da se ljepše ponaša ili da na nešto drugačije reaguje.
Mi smo njihovi idoli, nas vole najviše na svijetu, od nas najviše uče. I mi smo jednom imali idole koje smo imitirali. Ta imitacija nas je i skrojila ovakvim kakvi sada jesmo.

Odgovornost za ličnost u koju će se naše dijete pretvoriti je golema i opterećujuća. Ali, ako se na njoj radi postepeno, rezultati će biti ono čime ćemo se naviše dičiti! Na kraju, korigujući sopstveno ponašanje gradimo temelje zdrave osobe koja će opet imati svoju djecu i na njih prenijeti svoj model ponašanja. Odgovornost seže generacijama u budućnost.