Blog piše mama Branka
O autoru: Živi i radi u Milanu, Italija, ima dvoje djece, i imala je priliku da posmatra ali i kao roditelj i građanin učestvuje u pripremama i sagledavanju rezultata projekta uvođenja tehnologija u italijanske škole.

Uvijek sam bila snažni zagovornik napretka i poboljšanja, a nadasve kvalitentnog znanja i obrazovanja. Današnji svijet jurca nevjerovatnom brzinom i nije lako sustići ga. Sve je teže nama, roditeljima, a i školama pripremiti djecu za budućnost i naoružati ih svim neophodnim znanjem za njihov budući uspješan i ispunjen život.

Ne želim da temu uvođenja tehnologije u crnogorske škole razmatram uz pitanje koliko smo zreli i psihološki i kulturoloski i sociološki i nadasve infrastrukturno da u ovakav projekat uplivamo. Ne želim da pišem ni o stanju u kojem se naže škole nalaze jer sam iz istih izašla prije 10-ak godina i kao bivši učenik i kao nastavnik, tako da trenutnu situaciju zaista ne poznajem.

Ono što je mene podstaklo da pišem na ovu temu su poteškoće sa kojima ćemo se neizbježno susresti, naročito u prvoj godini primjene projekta Škola za moderno doba.

U Milanu, gdje živim, sličan projekat je naišao na veliki otpor. Iako je i ovdje još u pelenama i ne postavlja se pitanje same investicije, ovoliki zalogaj jednostavno nije bilo lako progutati. Kao član Opštinske grupe predstavnika u oblasti Obrazovanja, imala sam priliku da sagledam razne reakcije i problematike sa kojima su se susreli svi koji su uključeni u projekat. Učitelji, koji su već generacije izveli na pravi put, koji su poštovani i cijenjeni upravo zbog svog, godinama građenog iskustva i ljubavi prema djeci i svom poslu ne mogu tek tako da bace iza sebe dugo izgrađeno iskustvo i da koriste nešto što djeca u razredu poznaju mnogo bolje od njih! Gube kredibilitet jer se isti gradi ipak na poštovanju i uvjerenju u njegovu “superiornost”. Djeca to sve prihvate mnogo lakše. Čak i ona koja tablet nijesu imala kod kuće, od drugara vrlo brzo i lako nauče da ga koriste.

Direktorima je bilo još teže. Sa jedne strane su imali obavezu da “nametnu” projekat učiteljima, a sa druge strane da djecu nauče i obavežu da vode računa o tabletu jer svi znamo kako se najmlađi odnose prema nečemu što im je “palo s neba”. Roditelji su u ovoj priči ostali prilično nijemi posmatrači. Što zbog toga što “nije od gorega” i što je djeci “lakše”, što zbog toga jer su svi tableti Kasko osigurani i nijesu se plašili dodatnih troškova u slučaju da uređaju nešto slučajno desi.

Postavlja se pitanje koliko je sve to dobro? Šta dobijamo, a sta gubimo? Dio roditelja misli, sa čim se slažem, da ih zatupljujemo. Spriječavamo da razvijaju finu motoriku, da razviju “timski rad” i komunikaciju, ma čak i da razmišljaju. Sve “na izvolte” ih učini lijenima i vrlo nezainteresovanima da se potrude kad pravi zadaci dođu na red jer na isti nijesu pripremljeni.

Kako postaju stariji traže da im se sve predstavi na jednostavan način i “kroz igru” jer drugačije više nijesu u stanju da shvate, nijesu naučili da samim slušanjem u svojojoj glavici uz pomoć mašte stvore sliku, jer kad je trebalo razviti tu sposobnost za istom nije bilo nikakve potrebe i bude zauvijek izgubljena. Sve im postaje “dosadno” što nije “sažvakano”, jako teško se koncentrišu na ” manje interesantan tradicionalni školski program.

Sa druge strane, tablet nas spašava teških torbi, “zaboravljenih” knjiga i učenje čini zabavnim, ali da li baš početi od prvog razreda? NIje li ih bolje naučiti prvo voziti biciklo pa Ferrari, tek kad budu dovoljno zreli za to? Mada, ako sam dobro razumjela, u Crnoj Gori je takođe projekat već krenuo i sad je i kasno i suvišno raspravljati. Ostaje na kraju nama, roditeljima da makar kod kuće Ferrari parkiramo u garažu, izvučemo biciklo i naučimo klince da uživaju vozeći ga.