PIŠE: Tatjana Kuljača,  blog Mamizam

Kad dobijete bebu nadate se najboljem. Ne ide to uvijek lako, posebno u prvim mjesecima bebinog života. Oboje moje djece su bili operisani, prvo sa mjesec i po’, drugo sa samo mjesec dana i oboje su imali prepone kile. Da mi je neko tada rekao šta da očekujem, bila bi mu dužna za uskraćenje traumatičnog iskustva.

Svaki operativni zahvat na djetetu je izuzetan stres za roditelje. Na redovnoj mjesečnoj kontroli mojoj bebi je konstatovana je prepona kila sa desne strane. Imala je užasne grčeve, plakala je satima. Znala sam da mi to moramo proći i da će joj biti bolje. Sama operacija je jednostavna, više je nazivaju hirurškom intervencijom, koja traje od pola sata do sat.

Za mene, kao majku, ništa gore nije moglo da se desi. Nisam joj smjela dati mlijeko, ni vode od ponoći i srećom, kako je bila najmlađa na programu tog dana, u salu je ušla prva. Tome je prethodilo vađenje nalaza, pa kad sam vidjela da troje ljudi drži moju bebu dok joj vade krv, želudac mi se pretvorio u neraspetljiv čvor. Od 5h ujutru sam pjevala u sobi i gurala varalicu u usta. Tako smo se i navikli na nju. U 8h su došli po nju. Sjećam se sestre koja je uzela, pa joj se smiješi i priča joj nešto, a moja mrvica je gleda, ni ne sluti šta je čeka, a ja pored umirem polako.

Odveli su je u salu. Počela sam nekontrolisano plakati i nisam se mogla smiriti. Kad su mi donijeli njenu robicu, nije mi bilo dobro. Mirišem one male stvari i plačem kao kišna godina, a pluća mi se stegla, kao pri prvom pokušaju ustajanja nakon carskog reza, kad sam ostala bez vazduha i zamalo bez svijesti. Žena u krevetu pored, čiji sin se tog dana operisao po drugi put, pokušavala me smiriti, da je sve to normalno, da ćemo svi odahnuti kad to bude gotovo. Vjerovala sam ja njoj, ali se nisam mogla umiriti. Tražila sam tabletu za smirenje od sestara, niko nije imao da mi je da. Svi me tješe i kritikuju u isto vrijeme, da ta operacija nije ništa strašno, a ja sve to znam i ne mogu da se smirim, nikako.

Dok sam bila u toaletu operacija je završena i propustila sam da vidim moju mrvicu kad je izašla iz sale. Ušunjala sam se poslije na intezivnu njegu (ponekad pomislim da bi bolje bilo da to nisam uradila), iskukala onoj sestri da me pusti da vidim svoju bebu. Dali su mi da obučem nazuvke, kapu i neki mantil. Prošla sam kroz mali hodnik i čula čudan plač, promukao. Slika koju sam ugledala tamo ostaće mi bolna rana dok sam živa. Moja bebica, samo u pelenama, svezana za ogradicu kreveca za rukicu u kojoj je igla od infuzije, plače onim promuklim glasom koji nije njen. Stavila sam joj varalicu u usta, mazila je po čelu i ona se umirila. Ostala sam koliko mi je sestra dozvolila. Rečeno mi je da će mi je dovesti popodne. Izašla sam sa intezivne njege potpuno sluđena, a iz mene je prokuljalo sve što je do tog momenta bilo nagomilano. Nisam se mogla smiriti.Telefon je zvonio neprestano, svi bi da čuju kako je prošla operacija, a ja ne mogu da pričam. Ne prestajem da plačem, a riječ iz mene ne izlazi.

Doveli su moju bebu u dogovoreno vrijeme. Bila je pospana, priključena na infuziju i jedva sam čekala da dođe ono vrijeme kad je smjela nešto da popije da joj dam mlijeko. Nikad slađe i nikad brže nije popila svoju flašicu.Kad su je skinuli sa infuzije i kad je došla sebi, ponovo je gukala, osmjehivala se i radila rukicama i nogicama 100 na sat. To je bila moja beba. Pao mi je kamen sa srca kad sam vidjela da ne osjeća bol. Kao da ništa nije bilo… kao da nije ni operisana. U sebi sam znala da je odlična stvar što smo se konačno riješili tog problema i što se ona ničega neće sjećati. Danas ima mali ožiljak, gotovo nevidljiv, za koji samo ja znam gdje je. Moj je po sred duše, grebe i tjera suze na oči kad god se toga sjetim.

Kad sam rodila sina, prvo što sam pitala u porodilištu je da li ima kilu. Tada nije, ali je dobio obostranu preponu kilu sa mjesec dana. Nisam čekala, odmah smo zakazali pregled kod istog doktora, koji ga je nakon 3 dana, u 21:15h hitno operisao jer je već krenulo ukliještenje, koje zna da bude jako opasno. Već sam znala kako sve to ide, znala sam da će sve biti ok i da nije ništa strašno, ali je svejedno moj želudac bio svezan u čvor, kao i moje srce. Cijeli dan je preplakao od gladi, meni se srce cijepalo, ali sam znala da to tako mora biti. On je bio momak i po’, pa su ga pravo iz operacione sale doveli kod mene. Mirisao je na jod, kao i svoja sestra 3 godine ranije. Taj miris mi je u nosu i dan danas. Nije bilo infuzija, probudio se taman na vrijeme da jede i zaspao bi čim bi se malo zasitio, taman koliko smije. Nisam spavala cijele noći, pratila sam ga da li diše. Sve je bilo dobro. Riješili smo se muke.

Zašto sam napisala svoje iskustvo? Zato što sam zbog neinformisanosti doživjela traumu prvi put… zato jer mi se plače svaki put kada počnem razmišljati o tome… zato što bih sve dala da mi je neko objasnio kako sve to izgleda. Mogla sam mnogo smirenija i pripremljenija otići prvi put i preživjeti to sa mnogo manje stresa.

Iz svog iskustva i onoga što sam vidjela dok sam boravila sa oboje djece u bolnici imajte na umu sljedeće stvari:

– Vaša beba se neće ničega sjećati.
– Kad izađe iz operacione sale biće nemirna, plakaće, glas joj je drugačiji zbog anestezije. To traje kratko, nakon čega dijete zaspi. Ovo važi i za stariju djecu.
– Dijete neće pamtiti put do operacione sale i neće vući traumu zbog toga, jer prije operacije dobija lijek koji ga opušta.
– Bebe vezuju za krevetac jer su nemirne kad se probude iz anestezije, da im se igla od infuzije ne bi pomjerala.
– Male bebice uglavnom poslije operacije idu na intezivnu njegu. Tu dobijaju najbolju moguću medicinsku brigu.
– Vašem djetetu će biti mnogo bolje nakon operacije i riješićete problem.
– Vašem djetetu će biti mnogo bolje nakon operacije i više neće biti muke.
– Vašem djetetu će biti mnogo bolje…
– Biće mu mnogo bolje. U to morate vjerovati.

I ne zaboravite nešto za smirenje.