Kako pomoći djetetu da se prilagodi na vrtić?

article-1116602-030EFF8D000005DC-57_468x414

Svakom roditelju teško padaju prvi rastanci s djetetom, pogotovo ako se radi o prvom iskustvu ili je dijete mlađe pa kreće u jaslice.Kada počne razdoblje prilagođavanja i dijete konačno nakon svih priprema ulazi u svijet vrtića, suze se nerijetko mogu vidjeti i na licima roditelja.

Kako biste zajedno s djetetom lakše prebrodili svoje prve rastanke, bitno je da imate povjerenje u osobe i instituciju kojima ostavljate svoje mališane na povjerenje.

Koliko god se u tim trenucima činilo teško ili nemogućim, morate se koncentrisati i pokazati smirenost, a ne zabrinutost ili žalost što ostavljate dijete. Djeca vrlo lako osjete ono što i roditelji, a to znači da će se onda i sama tako osjećati.
Pričajte djetetu o tome kako će se igrati i koliko će lijepih stvari doživjeti, a kada dođete po njega, sve će vam ispričati. Vaspitačicama pristupite s osmijehom i neka dijete osjeti da se ne bojite što će ostati s njima. Vidi li dijete da su vama vaspitačice osobe kojima vjerujete i ono će im se lakše prepustiti.

Vaspitači i roditelji

Da bi se dijete osjećalo sigurnim i što prije prihvatilo činjenicu da će svakodnevno biti u vrtiću, vrlo je važno da uspostavite komunikaciju s vaspitačicama. One će vam najbolje znati reći je li dijete jelo ili spavalo, je li se igralo ili se povlači u sebe i plače. Takođe će vas upozoriti ako primijete bilo kakvu lošu promjenu pa je vrlo važno da i vi njima kažete kako se dijete ponaša kod kuće. Obostrana saradnja najbrže će dovesti do toga da vaš mališan prihvati ostanak u vrtiću. Tome može pomoći i omiljena igračka, ćebence ili cucla varalica odnosno neke stvari koje dijete donosi od kuće, a služe mu za utjehu.

Rastanak

Rastanak s djetetom ne smije trajati dugo, s previše smirivanja ili uvjeravanja, a najgore što možete uraditi jeste da se vratite kada čujete da dijete plače. Većina djece se zapravo, uprkos početnom dramatičnom plaču, zaigra unutar par minuta nakon odlaska roditelja.

Suze i odbijanje djeteta da ide u vrtić ili jaslice treba prihvatiti kao normalnu reakciju na prva odvajanja. Roditelj treba da  pokuša darazumje da je normalno da malo dijete želi ostane s njim cijeli dan i ne želi se razdvojiti jer su u tom uzrastu roditelji važniji od vršnjaka. Jednom kada dijete uvidi da će se roditelj vratiti po njega i da će se lijepo provesti u vrtiću reakcije će se smanjiti. Baš zato je važno uvijek naglasiti: „Kada završim s poslom, odmah dolazim po tebe!“

Od suza do potpunog prilagođavanja

Teško je reći koliko adaptacija može trajati. Neka djeca ne pokazuju nikakve znakove adaptacije, s radošću od prvog dana ulaze u svoju grupu, dok druga znaju plakati pri odlasku i po nekoliko mjeseci. Takođe, moguće je da neke znakove adaptacije dijete počne pokazivati tek par mjeseci nakon polaska u vrtić. Zato morate biti spremni i na naknadne reakcije djeteta. Nakon prvobitnog oduševljenja vrtićem, igračkama i djecom, mališani naknadno shvate da je to trajno stanje i zatim burno reagiraju. A to se događa vrlo često.

Takođe, treba imati na umu da se kod neke se djece može javiti ljutnja i razdražljivost kada dođu iz vrtića kući. Obično burno reaguju mlađa djeca, a starija se povlače u sebe.

U svakom slučaju, važno je posavjetovati se s vaspitačima i stručnom službom u vrtiću i pratiti uputstva o postupnoj adaptaciji i ne gubiti nadu, jer većina djece zaista se u kratkom roku navikne na nove promjene.

Izvor: Tportal.hr

 

SOS linija baner

SOS linija baner

Comments

  1. Kako sve u ?lancima ovog tipa izgleda vedro i bezbri?no. 🙂
    Definitivno veoma traumati?no iskustvo za djecu kao i za roditelje. Onaj osje?aj kada u?e? sa djetetom u prostoriju a 20-oro djece uplakano stoji ispred vrata ?ekaju?i da se pojavi ba? njihov tata ili mama i horski ispu?taju vapaje… Svaka ?ast vaspita?icama na sluhu, strpljenju i ?ivcima tokom prvih nedjelja provedenih u vrti?u. Sve to pro?e ali meni kao ocu najte?ih pola sata tokom dana je ostavljanje djeteta u vrti?. Posebno kada su mali a mora se…

  2. Trebali ste mene da vidite juce-jos 2-3 takva stresa u zivotu i-gotovo je! Mi smo izbjegli prvu nedjelju, da bi se druga djeca makar malo primirila, kad ono-djeca koja prosle nedjelje nisu plakala juce su ridala-valjda su tek sad shvatili da moraju u vrtic. Proslog ponedjeljka, kad sam posla samo da predam potvrdu i upoznam se sa vaspitacicama, starija jaslena grupa (kroz ciju ucionicu moram da prodjem da bi stigla sa sinom u mladju jaslenu grupu) je bila mirna, poneko je malo kenjkao ali uplakane djece nije bilo-ja se odusevila. Medjutim, juce i danas-HOROR! Ja se divim tim vaspitacicama. Kada sam ga ostavila juce, mislila sam da umirem, noge su mi bile oduzete, nisam mogla da pricam, ako krenem nesto da kazem znam da cu zaplakati a necu da placem pred njim… predala sam ga onako uplakanog sa pogledom bespomocnim punim razocarenja koji me preklinje da ga ne ostavljam potpuno nepoznatoj osobi, jos u takvoj atmosferi… uzas! To su najduza dva sata u zivotu! Ma kakav porodjaj… I na kraju, da se malo pofalim-moj V. danas nije plakao, igrao se sa drugarima kad sam dosla po njega i nije mu se islo kuci-valjda je vidio da mu je majka na ivici nervnog sloma, pa k’o veli, pametniji popusta… :)) eto sam se raspisala-izvinjavam se 🙂

Leave a Reply