Dok su djeca mala, neprestano su u pokretu. Roditeljima je najteže fizički pratiti svog mališana, koji ponekada tako brzo mijenja smjerove da ga je teško slijediti. To se s vremenom promijeni i često mali nemirko vremenom poraste u usporena pospanca kojeg treba dobro nagovarati na aktivnosti, čak i ako je nekad bio sportski aktivan.
Stručnjaci napominju da djeci u razvoju treba 60 minuta aktivnosti na dan. To će obezbijediti pravilan razvoj tijela, ali i spriječiti razvoj mnogih hroničnih bolesti i smanjiti rizik od nakupljanja suvišnih kilograma. A kako rastu i kako im pažnju odvlače pasivne aktivnosti, tako će podsticanje djeteta na fizičko kretanje postajati pravi izazov.
Televizija, računari, konzole, društvene mreže, sve to postane u nekom trenutku primamljivije od bavljenja nekom fizičkom aktivnošću. To se dogodi i djeci koja su se bavila nekim sportom, pa su u nekom trenutku prestala biti u timu koji ide na takmičenja i pomalo izgubila zanimanje za sport. Treniranje kakvo zahtijevaju takmičenja nije jedini način bavljenja sportom. Samo ako pronađu aktivnost u kojoj uživaju. Da bi pronašli takvu aktivnost, važno je mlađoj djeci ponuditi što više različitih aktivnosti, igara i sportova da se oprobaju u njima. Najvažniji kriterijum je da su djetetu zabavni i da ne ometaju školske obaveze.
Svako je kretanje dobro, pa i plesovi svih vrsta. Podstičite dijete na gibanje tako da plešete s njim, vozite bicikl ili odlazite na vožnju rolerima. Djeci mlađoj od deset godina odgovaraće timski sportovi i igre u kojima se treba više kretati.
Pedijatar Mary L. Gavin govori o podjeli djece u tri “fitness tipa”, prema tome koliko su sklona sportu. Prvu grupu čine nesportska djeca. Njih je teže pokrenuti, a kad u tome i uspijete, vrlo su često manje uspješna u sportu od vršnjaka, pa mogu doživjeti i ruganje prijatelja jer se izdvajaju iz grupe. Tad ih ne treba prisiljavati na taj sport nego im pronaći aktivnost koja će ih zadovoljiti, na primjer – vožnja bicikla s prijateljem.
Ležerni “sportaš” je tip djeteta koje voli aktivnosti, ali ne organizovane sportske nego, recimo, fudal ili košarku s društvom. Takvo dijete ne nagovarajte na uključivanje u sportski klub jer ga rezultati ne zanimaju, ali ga ohrabrite da bude aktivno.
Sportski tip djeteta će odlikovati predanost treninzima i želja za postizanjem rezultata. Takvu djecu treba pratiti i vidjeti je li im u nekom trenutku taj sport počeo uzimati previše vremena i postao fizičko i psihičko opterećenje. Ako jese, podržite ga ako želi da promijeni aktivnost bez obzira na to što je jako uspješan u onom koji trenira.
Bilo koji tip “sportaša” prepoznali u svom djetetu, savjetuju stručnjaci, ono će se oslanjati na vaš primjer, podršku i vođenje. Pružite djetetu dobar primjer tako što ćete i sami provoditi berem pola sata hodanja svaki dan, najbolje cijela porodica zajedno, i tako ćete mu usaditi još jednu dodatnu zdravu naviku.
Izvor: 24sata
