Piše: psiholog, Zoran Milivojević

Cilj svakog dobrog roditelja je da pomogne djetetu da izraste u samostalnu, odgovornu i socijalizovanu osobu. Djetetova odgovornost prema sebi i drugima nije nekakva sposobnost koja se aktivira u trenutku kada ono puni osamnaestu godinu, već se izgrađuje postepenim procesom koji počinje veoma rano – već u drugoj godini.

Na žalost ne postoji gen za djetetove dužnosti. One su rezultat zahtjeva koje djetetu postavljaju roditelji. Ono što zovemo djetetovim dužnostima su različite korisne aktivnosti kojima je zajedničko da su djetetu neprijatne. A malo dijete, kada ga roditelji tjeraju da radi nešto što mu se ne radi jer mu je to neprijatno, pogrešno misli da ga roditelji ne vole. Zato takvo dijete veoma jasno pokazuje roditeljima da se u tim trenucima osjeća nevoljeno.

Uspostavljanje djetetovih dužnosti je nužno povezano sa konfliktom između djeteta i roditelja. To je u stvari konflikt između biološkog principa koji upravlja djetetom i društvenog principa kojim se roditelj upravlja. Roditelj koji zna šta radi, u takvim trenucima ne obraća veliku pažnju na prolazna djetetova osjećanja, već na to da dijete treba da svoju volju podredi njegovoj i da počne da radi ono što je korisno. Kada dijete to prihvati, ono razvija ono što zovemo navikom – a navike su veoma važne jer u budućim situacijama dijete pristupa datoj aktivnosti bez otpora zato što mu ona više nije neprijatna.

Iz dužnosti proizlazi odgovornost – ne može neko da bude odgovoran za nešto za šta nije bio zadužen. A iz odgovornosti proizlazi ili zasluga ili krivica. Da bi djecu naučili odgovornosti moramo da im, uprkos njihovom otporu, nametnemo određene dužnosti. Naravno da dječije dužnosti moraju da budu razumne, u skladu sa djetetovim sposobnostima, uzrastom i zrelošću. Roditelj treba da reaguje u skladu sa tim kako je dijete obavilo svoju dužnost – bilo pohvalom i nagradom bilo kritikom i kaznom. Tako dijete uči da usvoji dužnosti i da razvije osjećanje odgovornosti.

Mnogo savremenih roditelja je zbunjeno tako da su pogrešno izjednačili ljubav i vaspitanje. Oni pokušavaju da izbjegnu neizbežni konflikt sa djetetom tako što na kraju popuštaju odustajući od svojih zahtjeva i postaju „nemoćni roditelji”. Doprinos zbunjenosti je dao i jedan dio struke koji isključivo insistira na dječjim pravima, na ravnopravnom odnosu roditelja i djeteta, na tome da djetetu sve može da se objasni, da je tjelesna kazna isto što i nasilje, koji implicitno gleda na djecu kao na žrtve vlastitih roditelja.

Odustajanje zbunjenih roditelja od toga da budu autoriteti, ima negativne posljedice na djetetov odnos prema drugima, školi, kao i na njegove šanse za srećan život. Zato ne iznenađuje da su Španija i Hrvatska u svoje porodične zakone počele da uvode i dječije dužnosti. Istina, bez sankcija za dijete, za sada.

Izvor: Politika