U toku sportskih aktivnosti djeca se opuste i ponašaju spontano. Roditelji to mogu iskoristiti da bolje procijene oblike ponašanja i u zavisnosti od situacije i konteksta korigovati ih ili podsticati.
Kada su djeca manja, oko 2-3 godine, najradije se igraju s roditeljima ili drugim bliskim odraslim osobama, jer su prestidljivi da sami započnu igru s drugom djecom. U tom uzrast počinju sebe upoređivati s roditeljima i imitirati ih. Naravno, roditelji ne bi trebalo takvu sklonost da zloupotrebljavaju za nametanje svojih ličnih ciljeva, nego da puste dijete da samo istražuje i pronalazi razna umijeća.
Ukoliko se i sami bavimo nekim sportom, gotovo je sigurno da će se i djeca to “zakačiti”. Međutim, ako roditelji nisu skloni fizičkim aktivnostima, postoji opasnost da dijete jednostavno propusti to iskustvo, odnosno ne iskoristi u potpunosti ovu vrijednu fazu razvoja.
Djeca koja tek kasnije shvate da je sport zanimljiv način zadovoljavanja sopstvenih potreba za kretanjem biće motorički slabije pripremljena i uz dodatni napor moraće nadoknaditi propušteno.
Odnos djeteta prema vršnjacima najbolje je procijeniti posmatrajući ih kako se međusobno igraju. Samo zamislite da ste u nekoj svojoj maloj laboratoriji za posmatranje ponašanja i širom otvorite oči.
Prema odabiru sporta možete procijeniti sklonost timskom radu i ulogu koju dijete preuzima u svojoj ekipi, odnosno da li mu više odgovara individualna ili timska igra.
Tip aktivnosti prema intenzitetu puno može reći o vašemdjetetu. Aktivnosti prema toj podjeli mogu biti:
- intenzivne, ali kratkotrajne,
- slabog intenziteta, ali dugotrajne,
- ili tzv. “srednje pruge”, umjerenog intenziteta i srednjeg trajanja.
Već ste vjerovatno i sami naslutili – sklonost određenim tipovima aktivnosti pokazatelj je opšteg pristupa rješavanju problema, odnosno poimanja izvršavanja obveza.
Na ovakvom mikronivou djeca se pripremaju za život, grade mehanizme koje će koristiti kasnije u životu. Kroz ekipne sportove učestvuju u zajedničkom ostvarivanju ciljeva, a kroz individualne grade odnos sa sobom.
Doživljavanje sukoba i traženje načina kako se iz njih izvući (ili ih ne rješavati) takođe su vrlo prisutne komponente u sportskim igrama. Otvorite dobro uši ako vam se dijete žali na nepravdu ili loše govori o svojim vršnjacima.
I posljednje ali ne i manje bitno – prihvatanje poraza i uživanje u uspjehu je gotovo najbitniji preduslov za razvoj samosvjesne i stabilne ličnosti. Psomatrajte djecu dok se razvijaju i mudro ih usmjeravajte.
Izvor: http://www.lino.eu
